S Rijekom bih, da mogu, radio što pretpostavljam da bi prosječan čovjek radio da ga netko oslobodi dugova i da mu dovoljno para da pokrene posao. E, upravo to, mislim da je najviše što Rijeka, koju voli cijela Hrvatska, može napraviti - ne ponoviti pogreške koje je, recimo, osvojivši naslov, napravio Zagreb. Nije štos da uspjeh bude cesta u probleme i propast nego da trošiš što imaš. Ne više.

Lijepo bi bilo imati novi stadion. Ali ljepše ga je graditi možeš li ga unaprijed rasprodati bar pet, ako ne i deset godina. Ma ako si ga isplatio za dva tjedna, kao što je mnoge građevine isplatio Sydney, možeš ga treći tjedan srušiti da ti ne stvara troškove. Kao jedan od Rijekinih simpatizera, kakvih je ovih dana puna Hrvatska, navijam da Rijeka ne bude megalomanski projekt nego da ekipa koja je dobro počela stvori održiv posao. Može li se stadion sagraditi tako da svi budu u plusu, super.

Što se samog sporta tiče, za ligu bi bilo najbolje da Dinamo ne bude prvak idućih deset godina, da ga netko pobijedi. Ako ne može Hajduk, nema problema, neka Rijeka bude prvak, samo da liga bude gledljivija. Dakle, najbolje bi bilo da starosjedioci i novajlije koje su u Rijeku došle iz Zagreba osvoje naslov, a da Rijeka onda postupno gradi “karijeru” pametno kupujući, pametnije prodajući. I idealno bi bilo da ni momčad, kao ni jedan jedini pojedinac, ne iskoče iz šina, da zauvijek ostanu skromni kao posljednja slavna Ajaxova generacija prije nego što je osvojila europski naslov. Skromne svi vole. Pokvari li te slava, jebi ga, postaješ tek jedan od - svih istih. Da, vrijeme je da ponovim što sam više puta pisao: lijepo je u Amsterdamu ‘95. bilo slušati od domaćina kako su zabranili igračima voziti aute s razmakom između osovina većim od, zaboravio sam koliko centimera.

Dobro, Ajaxove igrače nakon europskog naslova više nitko nije mogao kontrolirati. Pa neka ni Rijekine nitko ne može kontrolirati nakon plasmana u skupinu Europske lige. Ili još bolje, neka se nakon toga sami mogu kontrolirati.