Još prije prve Snježne kraljice govorio sam: "Ma sve mi reci, da ćeš spaliti nekoliko stotina milijuna kuna, eto, jer hoćeš, da ćeš organizirati utrku samo zato što bi Janica samo deset sekundi života bila tužna ako utrke ne bude, samo mi nemoj reći da je utrka interes Hrvatske, zbog promidžbe turizma, i slično”.

Tu se slažem s često osporavanim Vrdoljakom, koji mi je rekao: “Zapamtite, Birtiću, zauvijek zapamtite što ću vam reći. Ako je nešto profitabilno, to netko već radi. Ako nije profitabilno, onda se priča o promidžbi male zemlje i traži lovu iz budžeta". Dakle, prije više od deset godina govorio sam da, tko god misli da Hrvatskoj, Zagrebu, Sljemenu, kome god, treba utrka skijaških profesionalaca, neka je sam plati.

Neka slobodno spali bilijardu svojih kuna, ali ni jednu jedinu moju. Banke tad nisu bile ni blizu nepopularne kao danas, no govorio sam da, ako ti ljudi, koji nema na čemu ne bi zaradili, ne daju kredite za slične projekte ispod 2000 metara, onda je valjda sve jasno. 

Nešto više od deset godina poslije možda je većina na mojoj strani, a možda većina i dalje smatra da i sljemenska utrka, i pet umjesto jedne dvorane, i maksimirski stadion sa 60.000 grijanih sjedalica Hrvatskoj trebaju više od poboljšavanja zdravstva ili javnog prijevoza.

Možda će komentari ispod teksta na webu pomoći da saznamo koliko nas je za rasipništvo, koliko za razumno investiranje. Ali htjedoh reći da je, svejedno otkazana ili u punom rasipničkom sjaju, Snježna kraljica dobra prilika da se svi pitamo koliko smo spremni platiti krajnji luksuz. Ne koliko nam znače uspjesi sportaša, odgovor na to pitanje je diljem kugle zemaljske isti, nego koliko smo spremni platiti, i koliko smo spremni dopustiti da političari troše u naše ime, i jesmo li to spremni platiti od viška ili ćemo i praunuke zadužiti za užitak dvije minute urlanja pokraj staze.

Naravno, treba se pitati i u čijim je džepovima završila svaka naša lipa. 

Nemamo kruha. Ne jedimo kolače. Jedimo snijeg. Uvozni.