Kako si to mogao učiniti starcu?, reče Ćiro u svom negodovanju na prošlu Birtiju. “Zaboravio si kako sam zbog intervjua tebi ostavio proslavu tek osvojene brončane medalje u Francuskoj, sve si zaboravio…”

OK, mogao sam mu nabiti na nos da je zaboravio što je sve Edi Popoviću i meni nudio da ne objavimo već napisanu knjigu jer oni u savezu čekaju ma i najmanju sitnicu da ga smijene. Nismo objavili, eto, tek tako, jer nismo, jer njemu sve prolazi, zbog čega smo ili zaslužni što je Ćiro ostao izbornik, pa je Hrvatska bila treća, ili smo krivi što nije smijenjen, pa bi možda i osvojila naslov.

Uglavnom, nije Ćiro samo kritizirao nego je rekao i što sam trebao napisati, koje rečenice fale. Kaže, trebao sam napisati da zar bi on sad trebao odustati od nogometa zato što mu Mamić ne da repku ni Dinamo, a da su mu trebali dati mjesto savjetnika. Ostao je šokiran čuvši da se slažem i da ću pogrešku ispraviti sljedeće subote. Pa to upravo i radim. Kao što je vrijedilo za Ivića, vrijedi i za Ćiru. Za njega mora postojati mjesto, i to ne makar kakvo mjesto nego pozicija dostojna čovjeka koji je tri naroda izveo na ulice, od čega Hrvate dva puta. Ćirino zanimanje treba biti - Ćiro.

Ali ne Ćiro u Zagrebu nego Ćiro na najvišoj razini. Makar postao senilan da se ni svog imena ne sjeća, a kamoli imena igrača, ne samo da je zaslužio tu poziciju nego je zaslužio da mu nitko ne prigovori počne li govoriti nesuvislo. Ali nije to sa savjetnikom bez veze. Da Štimac ima Ćiru za savjetnika, ili bi Gotovina i Markač izveli početni udarac ili o tome ne bi bilo ni riječi. Ćiro kuži koje su rečenice o generalima za domaću publiku a koje za komšije. Da Šuker ima Ćiru za savjetnika, ne bi bilo šanse da ošitka Štimca izjavom tipa “ovo ti je zadnji put”.

Dakle, nije Ćiri za zamjeriti što je o kamerama i mikrofonima ovisan toliko da bi sjeo i na klupu drugoligaša, nego je ekipi iz vrha HNS-a minus što ga na to tjeraju.