U prvom pokušaju Ruža Tomašić se branila da je bila krivo shvaćena.
Njezina izjava o čišćenju Hrvatske od Srba navodno je bila izvučena iz konteksta, jer je ona u izjavi prije par dana mislila samo na Srbe obuhvaćene Zakonom o oprostu iz 1996. godine.
Premda je i tada, u kontekstu "čišćenja našeg dvorišta", spominjala i one Srbe koji "ovu državu drže za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju", ipak se pravdala da je mislila na pobunjenike koji sada rade u državnim službama.
I možda je mogla prodavati tu priču sve dok jučer nije do kraja otvorila dušu.
U pismu upućenom članovima svoje stranke otkrila je da više ne cilja samo na abolirane zločince, koje je spomenula u odgovoru na provokaciju srpskog ministra Vujina, već je svoju listu za čistku znatno proširila.
Puna kapa, čista Hrvatska
"Puna mi je kapa", navodi ova europarlamentarka, "pojedinih hrvatskih Srba koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske i uopće nije stalo. Žive na račun hrvatskih građana, proputovali su cijeli svijet na račun Hrvatske, a da zauzvrat ništa nisu dali".
"Zloupotrebljavaju svoju funkciju", piše dalje Tomašić, "i provode politiku koja se odavno pretvorila u etnobiznis, a pričom o porastu etničke i političke netolerancije služe se oni koji gube poziciju monopolista na srpstvo".
Istu retoriku, koje li slučajnosti, koristio je prije tri godine predsjednik Ivo Josipović u svom žestokom obračunu s Miloradom Pupovcem i njegovim tjednikom Novosti koji je pisao o aferi ZAMP.
A sada Ruža Tomašić zaključuje: "Pozivam lojalne građane srpskog porijekla da okrenu leđa onim Srbima koji reketare Hrvatsku i koji očigledno ne vole ništa što ima hrvatski predznak, osim hrvatske kune".
Srbi koji ne vole Hrvatsku
Dakle, ne radi se više samo o par tisuća aboliranih pobunjenika. Ne radi se više čak ni o Srbima koji provode etnobiznis i nakačeni su na hrvatsku blagajnu. Pa čak se ne radi ni o onima koji Hrvatskoj ništa nisu dali.
Na listu za čišćenje Tomašić je sada uvrstila i one Srbe kojima "do Hrvatske uopće nije stalo".
A tu onda pojam "čišćenja vlastitog dvorišta" poprima mnogo ozbiljnije razmjere. Ne radi se više samo o zločincima i "etnobiznismenima", nego i o Srbima za koje se sumnja da baš ne vole Hrvatsku.
Hrvatsku kakvu zamišlja Ruža Tomašić.
Ako se hrvatska europarlamentarna ovime htjela opravdati, nije učinila ništa drugo osim što je ubacila novu kladu na lomaču za Srbe u Hrvatskoj.
Sada su na meti i oni koji ne vole Hrvatsku, a ne samo oni koji Hrvatsku iskorištavaju ili se protiv nje aktivno bore. A to već doista ulazi u domenu šovinizma i govora mržnje.
U njezinoj argumentaciji ima mjesta za mnoga pitanja, recimo što je mislila pod onim da "Srbi ništa ne daju ovoj Hrvatskoj", s obzirom da svi oni vjerojatno uredno plaćaju poreze državi u kojoj žive, a navodno je toliko ne vole.
Za razliku od mnogih Hrvata koji tvrde da nitko ne voli Hrvatsku više od njih.
Anketa ili poligraf ili...?
Ali najvažnije je pitanje kako će ustanoviti koji su to Srbi "kojima nije baš stalo od Hrvatske"? Provest će anketu, staviti ih na poligraf, možda podvrgnuti mučenju?
Svi se oni, dakle, mogu svrstati u kategoriju Srba koje Ruža Tomašić prijeti "očistiti iz svog dvorišta".
Naravno, Ruža Tomašić nije Dalaj-lama, kao što to nije bio ni Zdravko Mamić koji je na Turudićevu Županijskom sudu oslobođen optužbe da je širio govor mržnje, tvrdeći da Srbin ne smije biti ministar u Vladi, pa je teško očekivati da će ona zbog ovoga završiti na policiji ili sudu.
Tim više što se njezine izjave savršeno uklapaju u sve užareniju atmosferu linča, huškanja, prozivanja i mržnje, gdje je postalo normalno govoriti ljudima da su četnici i Srbi, udbaši i jugofili, optuživati ih da ne vole Hrvatsku ili izrabljuju napaćeni hrvatski narod te općenito, gotovo kolokvijalno prijetiti čišćenjem dvorišta. Ili bacanjem u Kevine jame.
Ružini ispadi u svemu tome zvuče čak i pomalo otrcano.
Sloboda diskriminacije
Najgore je, međutim, to što se ona osjeća slobodnom tako nešto izjaviti.
Njezina izjava dočekana je posvemašnjom šutnjom hrvatske politike. Od predsjednice Republike, koja se hvali da radi na edukaciji građana protiv mržnje i nesnošljivosti, preko premijera koji se postavlja kao zadnja brana naletu klerofašizma, pa sve do članova stranaka, naročito ljevice.
Time ne samo da se stvara dojam kako su takvi ispadi od političara poput Tomašić posve očekivani, već da su oni postali normalni u ovom zatrovanom hrvatskom društvu.
A normalni su zato što prolaze nekažnjeno i bez reakcija.