Tomislav Karamarko požurio je ove subote čestitati Zoranu Milanoviću na ponovnom izboru za predsjednika SDP-a.
Očekuje se da će za dvadesetak dana Zoran Milanović, osoba tradicionalno teška na čestitkama, s jednakim žarom učiniti isto, čim Karamarko uspije pobijediti samoga sebe na izborima u HDZ-u.
Nakon tih formalnosti nastavit će se najdestruktivniji rivalitet u novijoj povijesti hrvatske politike.
Obojica čelnika praktički su izgubila parlamentarne izbore. Obojica su svojom politikom dovela do stvaranja Mosta. Da bi se nakon toga pokušali prodati Mostu kako bi se zadržali ili domogli vlasti.
Jedan je rasturio ljevicu, drugi radikalizirao desnicu.
Nagrada za neuspjeh
Milanović je izgubio petinu glasova i dvadesetak mandata u Hrvatskom saboru, uz par koalicijskih partnera i jednog predsjednika Republike. Karamarko je obećavao dvotrećinsku pobjedu, da bi se sada Orešković i Petrovom s njime malo šalili u Vladi.
I svejedno, obojica za te svoje rezultate bivaju nagrađeni u vlastitim strankama.
To nije samo ono što ih povezuje, već i ono što im nudi značajno olakšanje. Nudi im ohrabrenje. Ali im istodobno daje i smisao postojanja.
Jedan vuče drugoga, jedan hrani drugoga, jedan opravdava djelovanje onog drugog. Međusobno se nadopunjuju.
Karamarko je zbog Milanovićeve nesposobnosti, netolerancije i bahatosti uspio vratiti HDZ iz mrtvih. Milanović se zahvaljujući Karamarkovu radikalizmu prvo uspio vratiti iz mrtvih uoči parlamentarnih izbora, a onda trijumfirati na izborima u SDP-u.
Savršeni neprijatelji
Strah od Karamarka zamagljuje u očima ljevičara, a sada i u očima članova SDP-a, Milanovićevu kroničnu destruktivnost. Milanovićeva šuplja ratobornost koja često prelazi granicu ekscesa mobilizira desnicu oko nekompetentnog Karamarka.
Drugim riječima, njih dvojica postali su savršeni neprijatelji.
U ovom nakaradnom političkom svijetu koji su za sebe stvorili oni više ne mogu jedan bez drugoga, jedan bez drugoga zapravo su izlišni. I u tom svijetu, kako se vidi po rezultatima stranačkih izbora, više nema mjesta ni za koga drugoga.
Oni koji se danas izruguju Tomislavu Karamarku zbog toga što na izbore u stranci izlazi kao jedini kandidat za predsjednika trebaju se prisjetiti 2012. godine kad Zoran Milanović nije imao nijednog protukandidata u SDP-u.
A i ovoga puta socijaldemokrati su uspjeli nagovoriti onog jednog koji je već godinama na marginama Milanovićeva SDP-a, a podržali su ga oni s kojima se Milanović u prethodne tri godine poigrao, pa ih odbacio.
Slični obrasci
Karamarko se od dolaska na čelo HDZ-a riješio dvoje svojih izravnih suparnika, Jadranke Kosor i Milana Kujundžića, potom i popularnog zamjenika Drage Prgometa, a iz fokusa su nestali i drugi kandidati poput Miloševića, Plenkovića i Milinovića.
Baš kao što su Milanovićevi protukandidati godinama nestajali iz SDP-a.
Obojica godinama slijede slične obrasce, dijeli ih jedino intenzitet provedbe.
Zato će sada nastaviti tamo gdje su stali: Zoki će se rugati Tomi da ne zna čitati, govoriti i brojati, a Tomo će napadati Zokija da ne voli ili ne želi Hrvatsku. Otimat će se za Franju Tuđmana i trgati za domovinu i domoljublje. Palit će lomače i priređivati pakao.
Prvo ruše, pa grade
Upravo takva politika čelnika dviju najvećih stranaka dovela je do pesimizma i letargije građana koji su svoju frustraciju na parlamentarnim izborima bili spremni kanalizirati čak i prema tako nakaradnoj tvorevini kakva je Most. Sada bi ti isti ljudi trebali popraviti stvari i ponuditi promjenu.
Koliko je to realno, tek ćemo vidjeti. Ili je možda bolje da u strahu pokrijemo oči.
Oni koji vjeruju da je Milanović nakon osam godina "napokon sazrio i nešto naučio", očito nisu pomno pratili ono što je on radio proteklih osam godina. A oni koji gaje nadu kako je Karamarko utekao u radikalizaciju samo kako bi se domogao vlasti i učvrstio svoj položaj u stranci, očito precjenjuju Karamarkov talent koji bi mu omogućio da smisli nešto konstruktivnije.
Uglavnom, bez obzira na pojedina nadanja kako će krah SDP-a i HDZ-a na parlamentarnim izborima dovesti do pozitivnih promjena u tim strankama, do novih ljudi, novih ideja i novog političkog stila, dvije najveće stranke odlučile su - ili će uskoro odlučiti - potpuno u skladu s onime kako su godinama formatirane da odluče.
Bez puno mudrosti i otpora.
A sve kako bi bi najdraži neprijatelji mogli nastaviti svoj jalovi rat.