Mjesecima prije prvog poroda silno sam se veselila vremenu na porodiljnom koje ću posvetiti samoj sebi. Mudrije i pametnije žene su me uvjeravale da ne radim do posljednjeg trena već da si uzmem nešto vremena i ranije jer to postporođajno doba baš i nije vrijeme 'za sebe'. Nisam ih ozbiljno shvaćala. Vidjela sam se kako ujutro s bebicom ispijam kavice na terasi obližnjeg kafića, kako napokon imam vremena za čitanje svih knjiga koje već dugo spremam, a svečano sam si obećala i da ću se pozabaviti uređenjem svog doma, ali onako ozbiljno s pokojim ručnim radom. 

Istinski sam vjerovala da ću se u narednih godinu dana baš nauživati i odmoriti. I mislila sam kako nakon luđačkog radnog tempa koji sam sama sebi nametnula već na drugoj godini fakulteta zaslužujem odmor. 

Sve je to naravno bio naivni plan jedne majke neznalice. 

Insomnična vožnja vlakom smrti

Stvarnost? Otišla sam na porodiljni i pregledala nekoliko DVD-ova Jamie Olivera (da, mislila sam i kako ću uživati u kuhanju pa sam se htjela malo inspirirati), pročitala sam 50-ak stranica "Tvrdo kuhane zemlje čudesa" i do danas, a prošle su sad već tri godine nisam stigla do kraja. Pročitala sam doduše nekoliko drugih knjiga tijekom roditeljskog staža, no dublje od krimića i dječjih bajki ne ide. Mojih mjesec dana odmora prije poroda se nenadano svelo na 10 dana, a onda je počeo - pravi pravcati tulum. 

Ponekad bih taj period mogla nazvati i kao suludu insomničnu vožnju vlakom smrti. Prošla bi 24 sata, a ja ne bih imala pojma niti što sam radila niti kada sam posljednji put spavala. Prvi 'izlazak' sam odradila nakon deset dana, otišla sam u banku koja je bila doslovno ispod mog prozora. Drugi izlazak bio je prijava djeteta, a treći odlazak kod pedijatra. I sva tri puta sam se osjećala kao da me je netko poslao na mini izlet u Pariz. 

Znam da će mnogi reći kako oni ovako ili onako, ali meni stvarno rijetko pada na pamet da se poslije 18 sati kada bih napokon trebala doći doma i vidjeti svoje dečke, nabacim štiklu i odem u ludi noćni izlazak

Za odlazak pedijatrici sam se čak i malo sredila. Potomak mi je od prvog dana jasno dao do znanja da moje uplanirane kave i uživanje u novinama nisu u njegovom planu i da će mi puno više tolerirati šetnju po što grbavijem terenu. Statika ga nije zanimala. 

Prve kave: Brže pričaj, brže!

Prvi izlazak s curama bio je nakon dva mjeseca. Uplanirala sam točno dva sata za moje bapsko druženje jer moj mlijekoovisnik nije mogao izdržati dulje bez majke-frižidera. Još i danas se prepričava kako sam svaku od svojih cura ubrzavala da priča brže jer mi je ostalo još 23 minute do kraja. Došla sam doma, a otac i potomak su bili potpuno izbezumljeni. Narednih mjeseci stvari su ipak kretale na bolje. Mogla sam si čak dopustiti 'da puknem k'o kokica' i predam voljenom dijete da bi besciljno tumarala po nekom shopping centru. 

A stan? Pa recimo da na paučinu gledam kao na mogućnost da dijete educiram kako i gdje žive paukovi

Istina tad bi mi se događalo da mi moje malo čedo počne nedostajati... Čak bih i jednom u mjesec ili dva uspjela izaći s curama na solidnih četiri sata. Ne sjećam se najjasnije, ali mislim da frizure, pramenovi i slična čuda dugo nisu bili dio mog života. Iskreno, nisam se ponekad stizala ni oprati svaki dan, a i pranje zubiju je nerijetko bio nedopustiv luksuz. Sjećam se svojedobno svog velikog razočaranja kada sam u kupaonici ugledala onu lopticu za kupku (mediteransko bilje i ulje badema). 

Super stvar, jedini je problem što je nisam uspjela iskoristiti godinu dana. Mislim da sam obarala rekorde u brzini tuširanja, a dvosatnu kupku si još nisam priuštila. Iako sam se tome dugo opirala samostalan odlazak na toalet do danas je nemoguća misija pa čak ni tamo nemam vrijeme za sebe. 

Danas: Solidna statistika odlazaka u muzeje

Negdje prije prvog rođendana moja bolja polovica i ja smo se čak odvažili i na zajednički odlazak u kino. Jest da je on nazvao svoju majku četiri puta u ta tri sata da pita je li sve u redu, jest da nam nije palo na pamet ostati na piću poslije, a bome nismo se gurali niti da brzo ponovimo tu avanturu, ali polako je išlo na bolje. Čak se i kulturno uzdižemo. Imamo sasvim solidnu statistiku odlazaka na izložbe. Naprosto zato što ih i malac voli. Ne razumije ništa, ali odradio je već nekoliko puta Klovićeve dvore, MSU, no pravo oduševljenje zavladalo je ovo ljeto u Tehničkom muzeju. Sada smo dostigli razinu od jednog izlaska bez djeteta na mjesec. Nekad čak uspijemo i zajedno. 

Znam da će mnogi reći kako oni ovako ili onako, ali meni stvarno rijetko pada na pamet da se poslije 18 sati kada bih napokon trebala doći doma i vidjeti svoje dečke, nabacim štiklu i odem u ludi noćni izlazak. Moj maksimum je da sa svojim babama tračam kako mi muž ne primjećuje prašinu ni kada mu se osobno obrati, ali generalno ipak više volim biti doma. 

A stan? Pa recimo da na paučinu gledam kao na mogućnost da dijete educiram kako i gdje žive paukovi. Prašina? Znam da nigdje neće pobjeći. Čak je bude i više ako se dovoljno dugo pravim da je ne vidim. Suđe? Kupila sam si perilicu i smatram to najgenijalnijim izumom u posljednjih 50 godina. Usisavanje? To mi je čak i okej jer se malac prvih mjeseci smirivao na zvuk usisavača... A kada me zbog pms-a i ostalih ženskih čuda ulovi šiza zbog nepospremljenog i neurednog mantram si da su prve tri najvažnije i da mi vrijeme s djetetom ništa ne može nadoknaditi, a prašina i paučina će me uredno čekati.