Bosiljko Mišetić, saborski zastupnik HDZ-a, još je davnih devedesetih u Hrvatskom saboru poručio Hrvatima da "trebaju učiti djecu da mrze Srbe".

I oni su ga poslušali.

Nedavno istraživanje Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert, provedeno među 1500 mladih u dobi između 14 i 27 godina, dovelo je do poražavajućih, iako ne pretjerano iznenađujućih podataka.

Samo sedam posto mladih izjavilo je da želi Srbina za bračnog partnera, a 15 posto bi pristalo imati ga kao susjeda. 

Ako se nekome to možda čini kao sasvim logična posljedica ratnih trauma, onda treba naglasiti da je 1999. godine, samo četiri godine nakon Oluje i neposredno nakon mirne reintegracije Podunavlja, 13 posto mladih reklo da bi htjelo Srbina za bračnog partnera, a 22 posto za susjeda.

Dakle, u tih desetak godina "normalizacije" odnosa, poslije onog čuvenog Sanaderova "Hristos se rodi", nakon što je srpska stranka držala HDZ na vlasti, ti postoci su se doslovno prepolovili. Ako se trend nastavi, za deset godina dobit ćemo "nultu toleranciju" na Srbe.   

I ne samo Srbe. Stupanj tolerancije naročito je nizak prema Romima (70 posto mladih ne bi im dozvolilo da žive u Hrvatskoj), prema homoseksualcima (40 posto ih ne bi željelo u susjedstvu), prema Albancima i ostalim Balkancima, a nedavni incident u azilu za strance u Dugavama pokazao je da postoji izražen strah i nepovjerenje prema crncima.

Dakle, prema svima "strancima".

Pa neka onda još netko kaže da izjave Ruže Tomašić nisu opasne. Da se radi o predizbornoj retorici i grebanju političke marginalke za mrvicu medijskog prostora.

Neka još nekome bude smiješan Željko Kerum kad kaže da ne bi dopustio da mu Srbin bude zet. Ili kad Zdravko Mamić govori da Srbin ne bi smio biti ministar sporta. Ili kad HDZ-ov Josip Đakić nabraja srpska imena ministara u Vladi.

Neka se i dalje prelazi preko huškačkih nastupa šefova raznih braniteljskih udruga, neka nekažnjeno prolaze izjave o četnicima saborskim zastupnicima, pa i one šefa države o "srpskim predstavnicima koji izazivaju etničke sukobe niskog intenziteta" i troše hrvatski proračunski novac u privatne svrhe. 

A za radikalnu desnicu neka se i dalje govori da je nemoćna i histerična.

Jer to je zasad tako. I bit će tako do prvih sljedećih izbora. Možda čak i do onih iza njih. Možda je sve to običan igrokaz i možda su to politički marginalci. Ali to su samo političke konzekvence antisrpske retorike, rasizma, šovinizma i ksenofobije.  

One društvene mijenjaju nas iz korijena.

Činjenica da su mladi postali veći nacionalisti od svojih roditelja, da pokazuju veću netrpeljivost prema Srbima, pa i ostalim manjinama, od generacije koja je rođena i odrasla u ratu, da su sve nazadniji i sve konzervativniji pokazuje da je poruka Bosiljka Mišetića konačno uhvatila korijena u društvu.

I kreirala ubitačno nasljeđe.

Sve to je direktna - i najgora - posljedica političkog govora, posljedica šutnje, podilaženja i nesankcioniranja govora mržnje, kao i upornog nametanja Srba, homoseksualaca, Roma i općenito stranaca kao političkog i društvenog problema, gotovo pa uljeza čiji je jedini cilj uništenje hrvatskog nacionalnog bića.

Ako se to poveže sa zaključkom istraživanja da će ova generacija mladih biti prva od Drugog svjetskog rata koja će biti siromašnija od svojih roditelja, onda možemo prvi puta s ozbiljnom strepnjom i zabrinutošću zaključiti da "na mladima svijet ostaje".

Svijet bez Srba, Roma, homoseksualaca, crnaca, stranaca, Albanaca i Bosanaca. 

Nema nikakve sumnje da će se hrvatski političari znati tome prilagoditi.