Nevjerojatno, ali istinito - ide već treće kolo nogometne Lige prvaka, a tek sam sada shvatio da se nekakva Liga prvaka uopće igra. Selektivno se emitira na nacionalnoj televiziji, dostupna je samo u programskim paketima koji se dodatno plaćaju na onaj standardni harač kojim stanovništvo Hrvatske u životu održava najveću domaću karitativnu instituciju. 

Gledao ti ili ne gledao dalekovidnicu, mili moj, imaš platiti kako bi samozvani mudraci i vizionari mogli i dalje razmišljati po cijele dane i vrtjeti palčevima naprežući vijuge. Usput je stiglo i prosvjetljenje - pa na javnoj TV nema ni domaćeg nogometa! 

I tek kad na TV-u nogometa nema, čovjek shvati koliko mu zapravo ne nedostaje. Skrušeno priznajem da ne osjećam nikakav manjak u sportskoj kulturi, nikakvu rupu u znanju, iako od sportskog novinarstva živim (dobro - životarim...) zadnjih petnaestak godina. 

Pročitao sam tri knjige i preslušao 20 albuma jazza za vrijeme koje bih inače proveo buljeći u neke Zenite, Basele i Steaue, neke Tatarusanue, Strellere i Boatenge (da i ne spominjem domaće padače po travi), slušajući buncanje o spektaklima i debaklima, o karizmama, budžetima i ozljedama. Hvala, o hvala onome ili onima koji su zavrtjeli palčeve toliko brzo i vješto da su im se otvorile čakre i uskliknuvši arhimedovsko “eureka” zaključili da se gledanje nogometa treba dodatno platiti! 

E, sad bi trebalo ponovno zasukati rukave i osloboditi palčeve za novu vrtnju i njome sve bahate, arogantne, namrgođene, osvetoljubive, sveznajuće i svađalački raspoložene face političara poslati na isto TV mjesto na kojem je nogomet. Tek tada mi ne bi bilo žao plaćati pretplatu, ni najmanje.