Za ministra Gordana Grlića Radmana, demokracija je bila "stvar percepcije", kad je trebao zatvoriti oči na uvođenje diktatorskih ovlasti mađarskog premijera Viktora Orbana.

Za Andreja Plenkovića, percepcija je ključ opstanka na vlasti.

Pa se tako premijer uhvatio percepcije kako bi opravdao porast indeksa korupcije u Hrvatskoj, zatim da bi objasnio ulogu Martine Dalić u "spašavanju" Agrokora, a onda kako bi nametnuo gledateljima emisije Nedjeljom u dva svoju percepciju hrvatske stvarnosti otkako je on zasjeo na vlast.

Percepcija, naime, ovisi o oku promatrača. Kao što percepcija služi politici da relativizira, iskrivi i uljepša stvarnost koju pomaže kreirati.

Siromašniji, a bogatiji

Pa je tako Plenković uvjeravao javnost kako podatak o tome da je Hrvatska u njegovu mandatu pala za jedno mjesto na listi siromašnih i postala druga najsiromašnija država Europske unije zapravo znači da smo "postali bogatiji". Sve je stvar percepcije.

Pa je ostavku Martine Dalić zbog afere Borg objasnio tvrdnjom kako je "jedno percepcija, a drugo su činjenice".

Da bi činjenicu da je Hrvatska na listi percepcije korupcije u samo četiri godine pala za 13 mjesta protumačio izjavom kako i novinari "utječu na tu percepciju". Njegova Vlada očito ne u tolikoj mjeri.

Percepcija je, uglavnom, za Plenkovića izuzetno bitna. Da nije, onda ne bi potrošio 220 milijuna kuna na promociju i poboljšanje percepcije svoje Vlade u javnosti.

I kao što je "demokracija stvar percepcije", tako je i Plenkovićev mandat stvar percepcije. Percepcije kakvu Plenković želi stvoriti.

Korumpirani, a bore se protiv korupcije

Recimo, umjesto da se brani od podataka koji tvrde da je u njegovu mandatu korupcija u Hrvatskoj uzela maha, Plenković podsjeća da je Milanovićeva vlada smijenila devet ministara. Tijekom njegova mandata Hrvatska je po indeksu percepcije korupcije dodatno potonula, a Plenković se hvali svojim doprinosom u borbi protiv korupcije.

Jer korupcija je također stvar percepcije.

A percepcija izvire i iz Plenkovićeva stava. Hladan, odmjeren, samouvjeren, retorički izvježban nastup u Nu2 stvara percepciju da premijer sve drži pod kontrolom, da je sve u najboljem redu, da je stanje u Hrvatskoj danas bolje nego 2016. godine, da je Hrvatska bogatija, a ne siromašnija, da je uspješnija u borbi protiv korupcije, a ne još korumpiranija, da su afere izmišljene, a HDZ savršen.

No to je samo percepcija.

Nespretni homofob

Pitanje je stoga hoće li javnost podleći takvoj hipnotičkoj percepciji u kojoj premijer kontrolira svaki svoj zarez ili će se povesti za činjenicama, brojkama, statistikama i vlastitim iskustvom.

Recimo, Plenković danas brani Vilija Beroša da nije homofob, već se samo "nespretno izrazio" kad je rekao da bi napuštenoj djeci bilo bolje u domu, nego u gay obitelji. Hoćemo li vjerovati Plenkoviću ili Beroševim riječima?

Za Plenkovića vrijedi samo jedna percepcija - njegova. Percepcija javnosti, medija, građana, međunarodnih medija, institucija, analitičara i istraživača potpuno je sporedna.

Reformist, a najgori

I to ne vrijedi samo danas. To vrijedi od prvog dana mandata kad je Plenković nametnuo percepciju reformista, umjerenjaka, demokrata, borca protiv korupcije, političara odanog Ustavu, zakonima, antifašizmu i toleranciji... Političara boljeg od svojeg prethodnika.

Pa se danas žali što tolerancija u Hrvatskoj nije na višoj razini. Kao da je on u tome bio apsolutno nemoćan. Opet je bitna percepcija: Plenković se trudio, ali nije uspio. 

Također, Plenković je zaslužan za sve i nije kriv ni za što. Plenković je borac protiv radikalne desnice, iako je legalizirao ustaštvo.

Plenković je borac protiv korupcije, a otpustio je deset kompromitiranih ministara. Plenković poštuje institucije, ali sabotira i bojkotira Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Sve je stvar percepcije, zar ne?

Na izborima, dakle, presudan će biti sukob Plenkovićeve i percepcije birača.

I pitanje hoće li vjerovati svojim očima ili Plenkovićevim riječima, stavu i propagandi?