Od stvarnosti se ne može pobjeći. Ona je svuda oko nas, i ne možemo zatvoriti oči i ponašati se kao da živimo u nekom drugačijem i boljem svijetu. Oni nemoćni su ogledalo države. Način na koji se ona odnosi prema njima, odašilje najjasniju moguću sliku.
Volimo se ponositi turizmom, a s nečim drugim jedva da i možemo. Hoćemo li uskoro i s tim moći? Čini mi se da nećemo. Turistička pomama posustaje, jer teško da se ljudima može, po nekoliko puta uzastopno, naplatiti "odmor" bez sadržaja. Nemamo nikakvu
strategiju, kao što je ni u čemu nemamo. Mi kao da smo rođeni da uništimo sve lijepo, kako ono materijalno, tako i ono ljudsko.

Ova godina je poznata po popriličnom broju praznih apartmana, ali su nam zato kontejneri svi zauzeti.

Možemo se truditi da ostavimo savršenu sliku blagostanja, ali ne vjerujem da postoji ijedan turista koji nije vidio onu sliku koju ja gledam svakog dana.

Ne prođe dan da me ne zaboli duša dok gledam ljude kako kopaju po kontejneru. To su redom stariji i jedva pokretni ljudi. Zar im je tu mjesto?

Zar se nalaze ondje gdje bi trebali biti, i o čemu su maštali cijeli život? Mogu zamisliti, ali ne daj Bože da upoznam, kako je njima? Kako je čovjeku koji je cijeli život radio da bi u sigurnosti odmorio pod stare dane, kako mu je kopati po kontejneru? Nije lako čovjeku ugušiti ponos, ali je prinuđen, natjeran… Ondje gdje je prazan želudac, ponos ne caruje. Što se to, pobogu događa?
Piramida društva okrenuta je naopako. Ne postoji srednji sloj, njega više nema. Postoji nekolicina bogatih, a zna se kako su se obogatili, a srednji sloj zamijenili su ljudi koji žive na granici siromaštva, jedva spajajući kraj sa krajem. Postoji i ona skupina ljudi koja je zaboravljena, kojima je oteto sve ono što se oteti moglo, skupina ljudi koja živi od skupljanja boca i hrane po kontejnerima.
Zar ruka koja bi trebala grliti unučad, mora kopati po kontejneru?

Sjećam se, ove zime, promatrala sam iz automobila čovjeka kako jede ostatke hrane iz kontejnera. Vide li oni na vrhu što se događa?

Cijelo bogatstvo jedne države slilo se u samo nekoliko džepova. Zar oni misle da će uživati u tome? Neće, znam da neće. Svaka njihova kuna zalivena je suzama onih nemoćnih, suzama koje su se caklile od gladi, studeni i očaja.

Pakao starosti sam po sebi nije lijep, a oni su umnožili tu grozotu. Odbačeni, bolesni, umorni, zaboravljeni… Zar su cijeli život radili da bi privlačili sažaljive poglede? Što je sa budućim generacijama? Trebaju li već sada rezervirat svoj kontejner? Gledamo li sliku onog što nas čeka, ili će naš scenarij biti još gori, ako je to uopće moguće?

Mi koji imamo obitelj, možemo li se osloniti na tu činjenicu? Hoće li nam moći pomoći oni kojima smo cijeli život pomagali? To je ono ključno pitanje: Hoće li moći? Svi šavovi odavno su popucali, a iz prazne vreće nastoji se izvući još novca? Dokle?

Koliko puta sam htjela stati i ponuditi pomoć, ali bih u zadnjem trenutku odustala. Zbilja bi mi bilo neugodno prići, i dati još jednu pljusku njihovom ponosu. Dok se oni trude biti nevidljivi, sa glavom porinutom u kontejner, trebaju li još jednu dozu sažaljenja s moje
strane, jer bi to tako mogli shvatiti. Teško je sve to gledati, a još teže okrenuti glavu. Možda nisam stala zato jer im nemam Bog zna što ponuditi, jer je i moj novčanik iscrpljen od silnog pomaganja svojoj djeci.

Možda nisam stala jer bih teško podnijela očaj koji bih vidjela kod njih, možda stanem jednog dana, a poznajući sebe znam da hoću. Možda nisam stala jer i u meni postoji strah od sudbine kakva je njihova, jer se jednog dana možemo svi naći na njihovom mjestu. Lijepa moja i voljena domovino. Nisi zaslužila sudbinu kakva ti je danas, kao što je ni mi nismo zaslužili. Domovina je velika riječ, a nekom si Domovina, a nekom maćeha, ne
svojom krivnjom.

Zar se ništa ne može učiniti za one koji su cijeli svoj život ulagali u bolju budućnost, ali nisu znali u čiju?

Naša najgora mana je što ćemo i dalje skrivati glave. Neki će je skrivati u kontejneru, a neki na drugim mjestima. Sve dok se to ne promijeni, kontejneri će nam i dalje biti popunjeniji od apartmana i hotelskog smještaja.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.