Draganu Čoviću, nositelju počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu i političkom vođi dijela bosanskih Hrvata, nije nimalo čudno što su se četnici, u crnim uniformama, neki dan posložili u Višegradu, gradu na istoku Bosne i Hercegovine. Njemu je to, a Hrvat je kao što sam i ja, toliko normalno i svakodnevno da u Parlamentu BiH nije ni htio glasati za osudu tog perverznog slavlja, mučke manifestacije primitivne sile u mjestu koje je proslavio nobelovac i književnik Ivo Andrić.

Čović i još poneki kolega tad su se našli na istoj strani sa zastupnicima Milorada Dodika, onima koji bi se čvrsto sjedinili s majkom Srbijom i doveli je do mekog trbuha Hrvatske. Može se onda reći da je taj Dragam Čović jako čudan tip. Možda i on, kao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, četnike vidi kao srpske borce za slobodu. Na tragu onoga što su 1991. godine počeli u Hrvatskoj, nastavili u proljeće 1992. godine u BiH i konačno završili na Kosovu, u ljeto 1999. godine.

Legitimno je pitanje bi li Dragan Čović, na tragu njegova stava u Parlamentu BiH, osudio one četnike koji su u koloni bauljali tek skršenim Vukovarom. Da ne bude zabune, točno mislim na one spodobe s četničkom crnom zastavom i groznom pjesmom o klanju Hrvata, mesu i salati. Taj je snimak obišao svijet i snažno uvjerio milijune ljudi da su Vukovar i Hrvatska žrtve brutalne agresije iz Srbije. Ista takva politika iz Beograda, samo nekoliko mjeseci nakon pokolja u Vukovaru, pustošila je po Bosni i Hercegovini.

Je li Dragan Čović, nositelj počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu i politički vođa dijela bosanskih Hrvata, gledao te strašne scene? Ili ga je ponijela sinkopa.