Zvučalo je to toliko nestvarno da je trebalo pročitati još nekoliko puta.
Goran Marić, ministar u hrvatskoj Vladi, doslovno je izjavio ovo: "Država potroši na mnoge stvari, često i nepotrebne. Samo malo racionalizacije i sve se to može financirati. Mora biti novca".
Za što točno?
Ne za lijekove, za djecu, bolnice, mirovine, plaće, kolektivne ugovore, dodatke, besplatne usluge, škole, znanstvenike, mlade obitelji, poduzetnike...
Ne, novca mora biti za - nacionalni stadion.
Fascinantna je lakoća kojom je jedan ministar u Vladi to ispalio, nakon svega što smo slušali, gledali, pisali proteklih godina.
Sindikati, radnici, majke s djecom, ljudi s križevima hodočastili su Vladu i odlazili s porukom da je država u krizi i da nema novca za njihove potrebe i da se moraju sami za sebe pobrinuti i neka čekaju bolja vremena. I doviđenja hvala.
Novca mora biti za ratne zrakoplove, za vojsku i oružje, za tisuću novih automobila za državu, za četiri tone predsjedničinih lososa, za saborske plaće i povlaštene mirovine.
A sada i za nacionalni stadion.
Opijum udara jako
Bi li ga bilo da su Vatreni ispali u osmini finala? Ili barem u četvrtfinalu? Da ne govorimo o grupnoj fazi. Bi li se onda Vlada, s oproštenjem, preseravala s racionalizacijom od koje inače bježe kao vrag od tamjana?
Ne bi, jer ih ne bi tada toliko jako drmao nogometni opijum.
Ovako, Vlada je navukla dresove, a ministar državne imovine, inače bivši nogometni sudac, priznao kako "država često potroši na razne stvari, često i nepotrebne". Bi li tako trošila i dalje, da ju neočekivana nogometna euforija nije prisilila da aktualizira pitanje nacionalnog stadiona?
Stadiona na kojem bi repka mogla igrati utakmice bez gledatelja, nastavi li se sa serijskim kažnjavanje zbog izgreda, nereda, ustaštva i huliganizma.
Možda mladi prestanu iseljavati iz države ako dobijemo nacionalni stadion. I možda obitelji odluče imati više djece, kako bi bilo više navijača na stadionu.
Uglavnom, to što je Goran Marić izjavio zapravo je jezivi cinizam.
Što su prioriteti?
Doduše, njegov prezimenjak Zdravko, ministar financija, zalio se jučer hladnom vodom i poručio kako bi on radije da "djeca dobiju igrališta", a da bi u vezi stadiona trebalo voditi računa o financijskoj isplativosti.
No, i njega je uhvatila groznica o "prioritetima". "U okviru mogućnosti takvih kakve jesu trebaju se odrediti prioriteti", kazao je Zdravko Marić. "To je naša odgovornost kao Vlade, da prepoznamo koje su stvari prioritetne i gdje treba staviti naglasak".
Pa jesu li prioritet Vlade lijekovi za djecu ili nacionalni stadion?
Jesu li prioritet dugovi za kupovinu lijekova u iznosu od preko osam milijardi kuna ili nogometni stadion?
Jesu li prioritet brodogradilišta, škole, plaće, mirovine ili nogometni stadion?
Da bi se Hrvatska valjda bolje osjećala. Bolje Potemkinova sela, nego reforme i prioriteti.
Lakoća racionalizacije
"Ako će politika i raditi neke ambicioznije iskorake, neka se pozabavi Zakonom o sportu, neka se osmisli novi kvalitetniji model financiranja sporta, neka se riješi financiranje i održavanje kompletne sportske infrastrukture, a ne da se ad hoc hvataju velike investicije novog nacionalnog stadiona", komentirao je za net.hr Zoran Aralica s Ekonomskog instituta u Zagrebu.
I opet, frapantna je ta lakoća kojom Goran Marić priznaje da država često troši na nepotrebne stvari i da bi zapravo bilo dovoljno "samo malo racionalizacije".
Zvuči kao da se svi oni šale s nama.
Sve za vlast
Država ne želi smanjivati poreze kako bi olakšala poslovanje i život u ovoj zemlji, prijeti ukidanjem drugog mirovinskog stupa jer ne zna drugi način kako bi zatrpala rupu u prvom stupu. Država daje ministru obrane da se igra avionima i helikopterima, a onda tjera ministra zdravstva da zove ljude neka sami uplaćuju donacije za lijekove.
Ako doista treba "samo malo racionalizacije", zašto onda toliko dugo čekamo na nju? Ako je samo stvar u prioritetima, zbog čega Vlada uporno poseže za krivim prioritetima?
Država je postala sama sebi svrhom. Pa zato i u svrhu opstanka na čelu te države HDZ populistički podilazi masi zaluđenoj nogometnom reprezentacijom.
Uostalom, ako smo i bez nacionalnog stadiona drugi na svijetu u nogometu, možda bi država trebala razmisliti o ulaganju u sva ona područja na kojima smo među zadnjima u svijetu.
Pa da se malo vratimo u normalu.