Hrvatska će svakako znati zaštititi nacionalne interese u Ini. Tu rečenicu smo se naslušali zadnjih 15 godina od hrvatske politike: lijeve, desne, srednjostrujaške. Nije ni važno tko su bili, presuda Arbitražnog suda u Ženevi pokazuje da su očito mazali oči javnosti.

Ugovori kojima je Ina prodana mađarskom MOL-u, a zatim i prepušteno upravljanje, očito su bili tako skrojeni da zaštite interese mađarske naftne kompanije, a ne interese Hrvatske.

Kronična nesposobnost, a čini se i korupcija ili samo nebriga, doveli su do toga da mađarskome MOL-u hrvatska država, izgleda, može staviti soli na rep. Svi argumenti koji su dosad plasirani s hrvatske strane popadali su u vodu na arbitraži.

Nije dokazano da su upravljačka prava prepuštena zbog mita. Nije dokazano da MOL nije dovoljno ulagao kao što je trebao, nije Hrvatska dokazala ni da MOL radi na štetu Ine. Kombinacija loših politika, pravosuđa i, čini se, loše pripremljenosti za arbitražu napravila je gorki koktel. One koji su iole vjerovali političarima ostavila je u čudu po tko zna koji put i s pitanjem: pa je li moguće da su mogli to ispotpisivati i tako se loše pripremiti?!

Sve je počelo od same prodaje, kad je u ugovoru ostavljeno da će MOL imati obvezu “poduzimanja najboljih namjera” koje će značiti razvoj Ine. I Hrvatska sad nije dokazala da su nemodernizacija rafinerija, veći uvoz umjesto prerade, gubitak tržišta i smanjenje prihoda izvedeni izvan “najbolje namjere”. “Obveza preuzimanja najboljih namjera ne znači da postoji obveza postizanja određenog rezultata”, ključna je rečenica.

Zamislite da vam na poslu sljedeći put šef kaže da trebate dobiti otkaz jer niste ispunili ništa što vam je zadao. A vi dobijete sud jer je u ugovoru pisalo da imate samo obvezu “poduzeti najbolje namjere” za ostvariti zadatak. Presuda ostavlja Inu u MOL-ovim rukama. I mirno mogu Vladi postaviti cijenu koju žele za svoj udio. Ukratko, mogu raditi što god žele.