Kome trebaju ta sranja

Moja gospoja je prosvjetarka, predaje povijest klincima od petog do osmog razreda.

Povijest…Jesus…

Glupu povijest jer koji će to ku*ac klincima. Nebitna je. Ono što se dogodilo se dogodilo. Zapadno rimsko carstvo je propalo i više ga nitko neće sastavit'.

To carstvo je ionako prošlo svršeno vrijeme. Kad smo kod hrvatskog i glagolskih vremena – pa tko još govori u pluskvamperfektu ili futuru II?

Bijah pisao kolumnu i prošli tjedan – ajde mani me se s tim…

Isto kao i matematika – čovječe, pa tek to ne treba nikome. Pitagora je sigurno bio zlostavljano i zanemarivano dijete. Dijete bogatog trgovca - mo'š mislit kak' su starci imali vremena za razmaženo derište. Bijaše (pluskvamperfekt) mu očito brutalno dosadno i nije imao prijatelja pa je razmišljao. O poučku. O je*ote.

Matematika je fakat nebitna - svaki mobitel ima digitron u sebi, a excelom možeš čuda.

Da, excel ide pod informatiku, ali današnja djeca se već rađaju s daljinskim u ruci u kombinaciji sa sindromom karpalnog tunela.

Informatiku rasturaju jer koji dvogodišnjak ne zna otključati mobitel.

Baš je mali jako bistar – hvali se jedna majka dvogodišnjaka drugoj majci trogodišnjaka – zna već i na you tube.

Fizika, kemija, tehnički – pa dobro čemu sve to?

Kakve sile, ubrzanja, periodni sustav elemenata i sublimacija – kome trebaju ta sranja?

Imaš google. Uz par klikova mišem – sva znanja svijeta su ti ne ekranu.

O kulturnim predmetima da ne pričam – tjelesni, glazbeni, likovni – ma daj me nemoj zaje*avat. Pa nismo svi umjetnici ili sportaši. Ne treba mi škola za to. Ili imam talent ili nemam. I bok.

Ajde sjašite više s tim.

Ima li na svijetu išta dosadnije od prirode i geografije. Puca mi ona stvar za prosječnu gustoću naseljenosti nerazvijenih afričkih država, plošnjaci su dosadni za popizdit, a lekcije o spolnim odnosima, zaštiti od spolno prenosivih bolesti i promjenama u pubertetu su nepotrebne. Seksa na internetu koliko hoćeš – biraj što ti srce želi i što te više pali. Klinci ionako već drkaju s dvanaest godina, a curama cice rastu na kraju četvrtog razreda.

Učenje stranih jezika je sranje - waste of time / zeitverschwendung / perdita di tempo.

Jedino je engleski danas bitan. Svi ga znaju.

Pa 'ko danas ne zna engleski. Pogledaš film/dva i pajo moj…sve znaš.

Biraš kak' ćeš pričat - o'š s british ili american accent.

K'o „hrvacke“ europarlamentarke.

Ak' ne i bolje.

Pa ti nemoj popizdit

Ovo je nažalost stav jednog dijela ljudi - javnosti, učenika, roditelja koji upravo ovako gledaju na obrazovanje i sve što je povezano s obrazovanjem. Tim toliko delikatnim i osjetljivim procesom koji mijenja živote prije svega učenika, njihovih obitelji. Ma svih nas.

I ta činjenica da dio ljudi ima ovakav stav je zastrašujuća.

Moja gospoja je prosvjetarka.

Radi u školstvu, srcem, dušom i tijelom. Svim svojim bićem.

I cijeli niz rodbine, prijatelja i poznanika je u prosvjeti. Usuđujem se reći da zaista dobro poznajem prosvjetarski ceh. Ljude koji rade u prosvjeti i način na koji doživljavaju svoj posao, kako se odnose prema njemu i kako ga u konačnici rade.

Ovo „rade“ je možda prejednostavna riječ za ono što opisuje njihov posao.

Oni svoj posao – žive.

Duboko je utkan u svaku njihovu poru, dižu se uz posao, liježu uz posao.

Njihov posao nije posao – to je jednostavno poziv. Kao i posao medicinske sestre, liječnika, odgajatelja u vrtiću... I njihov posao je poziv.

I sad prosvjetari štrajkaju – već gotovo mjesec dana.

U utorak će opet štrajkati sve škole u Hrvatskoj.

Javnost je podijeljena oko štrajka i zahtjeva prosvjetara. Čitam komentare pojedinaca po nekim portalima i diže mi se kosa na glavi od razmišljanja nekih pojedinaca. Zaista sam uvjeren kako je neke inteligencija, sposobnost zdravorazumskog razmišljanja, objektivnost, empatija zaobišla u širokom luku. I žalim iste te ljude jer vjerujem kako je jako teško kad nisi svjestan svoje nesvijesti. Nadam se samo da ih to ne boli. Jako.

Imam osjećaj kako pojedincima još nije u potpunosti jasno zašto prosvjetari štrajkaju pa 'ajmo to razjasniti. Prosvjetari štrajkaju zbog toga što žele povećanje koeficijenta jer njihov koeficijent je najniži u odnosu na ostale visoko obrazovane javne i državne službenike pa tamo negdje u nekom uredu upitne svrhe sjedi neki ekonomist, pravnik – krade bogu dane, igra Solitaire i skida filmove preko torrenta jer mu je to omogućio frend informatičar iz iste službe. I za to svoje vegetiranje na poslu bere puno veću plaću nego prosvjetari.

O tome koliko je takvih izmišljenih radnih mjesta s nabrijanim koeficijentima i finim plaćama vjerujem da nema potrebe govoriti. To je javna tajna.

Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa, Stručno povjerenstvo za koncesije za žičare za prijevoz osoba, Stalno povjerenstvo za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo… - možete nastaviti niz skoro do beskonačno budući da gotovo pa toliko takvih ureda ima u Hrvatskoj.

Tugica.

Pa se hvali vlast kako smanjuju tromi, preveliki i preskupi državni aparat. Eto, neki dan su obznanili kako neće više biti pomoćnika ministara, njih ukupno 88, ali su istovremeno objavili natječaj za novih 97 ravnatelja u 20 ministarstava. Nije govno nego se pas posr'o.

Za to se novca očito ima. Za prosvjetare ne.

„Prajmministar“ ima problem s razumijevanjem

E, upravo to žulja naše prosvjetare. Jako.

I bore se za svoj koeficijent. To nažalost nije shvatio ni naš „prajmministar“ koji je gostujući na jednoj televiziji uporno izbjegavao odgovoriti na pitanje voditelja je li mu jasno zašto prosvjetari štrajkaju. Svakom gledatelju bilo je i više no jasno što je voditelj želio poentirati. Nažalost, „prajmministar“ nije želio shvatiti, a još je tužnije ako nije shvatio jer slušanje s razumijevanjem je nešto što bi trebala biti odlika svakog pojedinca, a ako „prajmministar“ ima problem s razumijevanjem, a na čelu je države – onda bi se svi zajedno trebali zapitati neke stvari.

Prosvjetarskim rječnikom, „prajmministar“ nije postigao ishod.

U maniri velikog filantropa, mecene, dobročinitelja, spasitelja, službeničkog Mesije – „prajmministar“ je sa svojom ministarskom klikom ponudio povećanje svim državnim i javnim službenicima. Samim time i sebi i cijeloj političkoj garnituri koja sjedi u svim udobnim foteljama – od Vlade do Sabora.

Prosvjetari bi tim povećanje dobili kiki riki, a oni kavijar.

Sve to na naš račun jer ono što nikad ne smijemo zaboraviti – državu debelo financiramo mi.

Svi mi koji živimo u Hrvatskoj kroz razne poreze, namete. Mi smo ti koji debeloj guski mažemo vrat. Mi ih plaćamo, na neki način naši su zaposlenici, a rade protiv nas.

U se, na se i poda se. Fuj – kako vas nije sram.

Gospodo političari – još jednom da razjasnimo stvar, radi se o koeficijentu.

U državnim/javnim službama, kompleksnost i značaj nekog radnog mjesta vrednuje se koeficijentom i to je potpuno ispravno i legitimno. Tako su postavljene stvari.

Što imaš veći koeficijent to si bitniji, značajniji – to si veća guba.

Po svemu sudeći, prosvjetari su na dnu ovog hranidbenog lanca.

Takvu poruku šalje država prosvjetarima – nebitni ste.

Mi smo sebi dovoljni i sami sebi svrha.

I to me strašno ljuti.

Kao i činjenica da stranka koja vodi državu radi pogrešne stvari. Nebitno bili oni HDZ, SDP, XYZ. Ovi postojeći, koji su trenutno na vlasti rade zaista velike propuste i oko toga se uopće ne uzbuđuju. Meni nije normalno da općinski načelnik, pazi slučajnosti - HDZ-ovac, doslovno poždere preko 170 000 kuna općinskog novca na krkanje po lokalnim restoranima.

Meni nije normalno da iz aktualne vlade bude izbačeno ne znam koliko ministara - desetak ako se ne varam. Neki voze bez vozačke, neki zaborave prijaviti na tisuće kvadrata nekretnina, neki pogoduju na javnim natječajima – pazi slučajnosti – opet sve redom HDZ-ovci.

Politička prostitucija

Uvijek može i gore. Neki dan bilo je predstavljanje predsjedničkog programa uoči novih izbora još uvijek aktualne predsjednice – bio sam šokiran završnicom tog velikog skupa. Gotovo pa 2000 uzvanika, članova HDZ-a i simpatizera u jedan glas su mašući hrvatskim zastavicama pjevali Moju domovinu.

Otkud vam pravo?

Slika je to koja me i danas muči. Stranka koja je povezana s toliko afera i pojedinaca koji su napravili toliko loših stvari i još im se ne vidi kraj ima obraza pjevati Moju domovinu, a iz prvog reda sve to gleda Milan Bandić – čovjek zvan afera. Pa zar takav jedan tip treba predsjednici na skupu? S kim si - takav si. Što zračiš - to privlačiš.

Vrhunac političke dekadencije i prostitucije.

Moram napomenuti kako ne navijam ni za plave ni za crvene. Ni za lijeve ni za desne.

Sasvim nebitno koji su na vlasti – jednako sam ljut na stvari koje nisu ispravne u čijoj god političkoj režiji one bile. Siguran sam kako u toj gomili ima i onih koji imaju potpuno ispravne stavove, ali su jednostavno utopljeni u masi.

I onda takvi imaju obraza reći prosvjetarima kako neće ispuniti njihove zahtjeve, kako im neće platiti dane u štrajku…prijete radnom obvezom. Sramite se.

Položaj prosvjetara nikad više degradiran, nikad manje poštivan, a zanimanje je to koje je izuzetno bitno za budućnost. Kako svakog pojedinca tako u konačnici i zemlje u globalu. Obrazovanje je uvijek ulog u budućnost.

Neka zanimanja su drugačija od drugih. Ne manje vrijedna da se krivo ne razumijemo, ali mislim da zanimanja koja izravno utječu na druge ljude u bilo kom smislu su ipak malo posebnija. Zahtjevnija. Odgovornija.

I njih treba, odnosno trebalo bi - posebno cijeniti i poštivati. I biti oprezan kad bilo što komentiraš nešto na njihov račun. Zaista.

Iskreno, znam što posao učitelja, nastavnika, profesora – kako god to nazvali znači njima samima. Znam koliko se moja gospoja daje za taj posao. Koliko se moji prijatelji daju u taj posao. I onda kad pročitam gomile negativnih komentara istovremeno sam tužan i ljut. Pitam se - u kakvom to društvu živimo?

Ni jedno zanimanje ne zaslužuje negativne komentare jer uvijek krećemo od onog kako ne treba raditi nekome nešto - što ne bi želio da netko drugi radi tebi.

Isto pravilo se može primijeniti i na komentiranje tuđeg posla i zanimanja. Tko želi može pronaći negativnosti, najčešće neutemeljene, ali 'ajmo ne bit šupci i pokušati gledati stvari s pozitivnim predznakom. Ionako nam je svakodnevica toliko osjetljiva, vrlo često teška, opterećena raznim problemima pa nemojmo još nepotrebno multiplicirati negativnost. Zašto? Čemu?

Terapija za kompleksaše

Ne mogu razumjeti ljude koji su u stanju istresti toliko negativnosti prema jednom tako plemenitom zanimanju. Pozivu.

Ono što mi smeta na prvu je način na koji pojedinci izbacuju svoju frustriranost.

Liječe neke svoje komplekse, osobne probleme, duhovnu neispunjenost na ružan i neprimjeren način.

„Koji ku*ac bi oni htjeli, imaju tri mjeseca praznika.“ – mr_black

Takve floskule jednostavnu ne piju vodu.

Tri mjeseca praznika je već toliko puta prožvakana tema da me naprosto čudi kako postoje oni koji još uvijek vjeruju u tu priču, ali… kao što često volim reći – teško je sirovini objasniti da je sekundarna.

„Rade samo nekoliko sati dnevno.“ – zagi84

Da, rade nekoliko sati dnevno. U razredu, na nastavi. Nitko se ne pita koliko vremena oduzima priprema tih nekoliko sati dnevno. Da ne spominjem administraciju koja se svakom novom školskom godinom samo gomila.

I sve je to još digitalno – pa gledam gospoju kako satima sjedi za kompjuterom pored tri mašine neopeglanog veša i unosi podatke u elektronski imenik.

Prioriteti su prosvjetarima jasni – administracija mora štimati, roditelji i učenici moraju imati aktualne ocjene i napomene na uvid, a to što ja hodam neopeglane košulje – tak' nebitno.

Svi vi koji misle da prosvjetari rade samo nekoliko sati u školi – jako se varate.

Ti poslovi traju satima. Svaki dan. Do mirovine.

Osim za vrijeme „tri mjeseca“ praznika.

„Ja bi im još smanjila plaću, ja radim u dućanu za 3600“ – swettie75

Rad u dućanu za 3600 je vaš izbor. Siguran sam kako vas nitko nije prisilio na posao u dućanu za 3600. Vi ste to izabrali isto kao što su profesori odabrali završiti fakultet, potrošiti svojih četiri ili pet godina na faks kako bi danas sutra imali bolje plaćen posao.

Različit stupanj obrazovanja, različita zanimanja donose i razlike u plaći i razlike moraju postojati. Tako je otkad je svijeta i vijeka i sumnjam da će se išta promijeniti.

„Neka se štrajk što prije prekine jer djeca najviše pate, moje dijete je maturant i sad zbog štrajka neće moći dobro napisati državnu maturu.“ – ms14

Draga ms14 – vaše dijete neće dobro napisati državnu maturu samo zato što je lijeno.

L i j e n o. I točka.

Ukoliko vaše dijete toliko želi dobro napisati državnu maturu – nitko mu ne brani da u dane štrajka, uči kod kuće - samo. Ne postoje nikakve zabrane, a uostalom - prosvjetari i potiču samostalan rad.

Ili ste vi jedna od onih mama koje čitaju i pišu lektiru umjesto osamnaestogodišnjeg klipana. Ukoliko jeste – želim vam da upišete željeni fakultet. Koji? - izaberite vi – ako već učite umjesto djeteta, odaberite nešto što će vama biti lakše.

Dragi prosvjetari – ne odustajte

„Nikakva odrada – moje dijete puno gubi i neće subotom u školu.“ - dotti

Ok, pa ne treba. Nemojte se uzrujavati oko toga dotti. Napišite ispričnicu i sve ok. Opravdat će se. Ima li razlike kad dijete ode s vama na neko vikend putovanje pa uštipnete četvrtak ili petak. Ode s klubom na pripreme ili natjecanje. Onda ne gubi? Sorry dotti, ali ne kužim.

Gledam svoje dvije školarke – jedna je u osnovnoj, druga u srednjoj. Jako su sretne zbog štrajka i uopće ne sumnjam kako će izgubljeno nadoknaditi pa makar to bila i subota.

„Oni idu na putovanja koja mi plaćamo i još dobiju dnevnice.“ – xo_os

Bravo xo_os. U sridu.

Siguran sam kako bi se svatko od profesora vrlo rado odrekao svih besplatnih putovanja i dnevnica da ne moraju ići na izlet s vašom / našom djecom. Ne zato jer to ne žele. Naprotiv. Ne – zato jer je to toliko velika odgovornost. Stavite sebe u poziciju da morate paziti na tridesetak tinejdžera podivljalih hormona, željnih dokazivanja, bez roditeljskog nadzora, a sve to na stotine kilometara udaljeni od kuće. I to od 0-24.

Ovakvih i sličnih komentara na moju veliku žalost ima na stotine. Uvijek sam za pluralizam mišljenja, ali neke stvari su više nego jasne pa ne razumijem čemu kontrirati nečemu čemu ne treba.

Vjerujem kako među prosvjetarima ima i onih koji nisu u potpunosti predani poslu kao ovi koje poznajem. Ima i onih koji ne rade kako bi trebalo i koji ne poštuju postulate profesije. Ne osjećaju poziv.

U svakom žitu ima kukolja, ali zato postoje službe koje bi takve trebali sankcionirati u što kraćem roku, ali ovog puta su tema oni drugi prosvjetari.

Oni dobri.

Jako sam sretan što su se prosvjetari odlučili na ovakav potez jer jednom treba presjeći, jednom treba reći dosta. Prelomiti. Pod svaku cijenu.

Sadašnji prosvjetari su budućnost vaše djece, a i vas samih.

Učitelji su ti koji će dati obrazovanje vašem djetetu, usmjeriti ga na neko od zanimanja koje će mu danas-sutra omogućiti pristojan život. Ovdje ili negdje vani. Nebitno.

Oni su ti koji provode s našom djecom više vremena nego ponekad mi roditelji. Oni im dođu kao zamjenski roditelji. Znaju sve o vašoj djeci, znaju sve o vama, situaciji u vašem domu. I više no što možete pretpostaviti, a samo zato jer su predani svom poslu i znaju što rade.

Svaku novu generaciju koja dođe kod moje gospoje i ja dobro poznajem.

Ne zato jer me to posebno zanima. Poznajem ih zato jer slušam što mi o svojim klincima (tako ih ona zove) priča moja gospoja prosvjetarka. Kako brine kad počnu kiksati u školi, kako je nemirna kad dođu u osmi razred jer brine oko toga hoće li svi upisati željenu srednju školu, kako je tužna kad ju ponekad naljute, kako je sretna kad uspiju na nekim natjecanjima – školskim ili sportskim.

Uvjeti u kojima rade su tema za posebnu kolumnu, ali tu na snagu stupa ta profinjena prosvjetarska kreativnost i jedni su od rijetkih koji od ničeg mogu stvoriti nešto.

O prosvjetarskoj tematici kao tek slučajni promatrač zalutao u ovo predivno društvo mogao bih pisati danima jer ih poznajem i izuzetno cijenim.

Upravo je stiglo njihovih pet minuta i nadam se kako će konačno uspjeti u ostvarenju svog cilja pa koliko god dugo budu morali štrajkati i koju god žrtvu budu morali podnijeti.

Moju bezrezervnu podršku prosvjetari imaju. Uvijek.

I ne samo oni – učitelji – već i svi ostali koji su dio svake škole (kuharice, spremačice, pedagozi, domari…) i bez kojih niti jedna škola ne bi mogla funkcionirati.

Nije u šoldima sve, tu će se prvi složiti i profesori – neće tih ca. 400 kn (bruto) njih spasiti i riješiti im životne probleme i egzistenciju.

Potrebno je vratiti ugled profesiji jer profesorska struka vrlo je cijenjena u svijetu.

U modernom društvu, na zapadu – a u tom smjeru trebali bi krenuti i mi.

Vrijeme je za promjene, a ako podržavaš prosvjetare, ne košta te ništa kliknuti like na facebook grupu „Podrška roditelja nastavnicima u štrajku“. Ima zaista prekrasnih priča. 

Pokaži im da ih podržavaš i da nisu usamljeni u svojoj borbi.

Borbi za tvoju djecu. Njihovu djecu. Našu djecu.

Budućnost.