Ako muškarac ima mlađu djevojku, onda je frajer, i u tom slučaju nikakve osude ne postoje, a s druge strane, ako je žena starija, nailazi na osudu i neshvaćanje okoline. Svjetski trend je, što starija žena, to mlađi muškarac. Što time dokazuju? Ne znam. Ne shvaćam. Ne osuđujem, ali… Sama pomisao da mi sin ima „djevojku“ mojih godina, ne izaziva u meni nimalo lijepe osjećaje.

A ni ja ne bih voljela imati nekog mlađeg. Kad mislim mlađeg, mislim na razliku u godinama od nekih dvadesetak ili više godina. Da uz sebe imam dijete, a jedva sam se i svojih riješila. Ne, hvala. Ipak, to je moje osobno mišljenje. Ja ne pratim trendove, pratim razum i savjest. Drugim ljudima ne radim ono što ne bih voljela da se meni radi, kao ni mojoj obitelji.

Mlađe je slađe, to je istina. Ljepota mladog tijela nije upitna. Lice bez bora privlači poglede. Ali mladost nije vječna, mada sve radimo da to postignemo.

Lice je naša knjiga života. Svaka bora je jedno poglavlje te knjige. Peglanjem bora kao da kidamo stranice, i očito je da se tim činom nikoga ne može zavarati, osim nas samih.

Godina i bora se ne bi trebali sramiti. Oni su naša životna stečevina. One su dokaz da smo živjeli, ali i griješili. Bore su svjedoci iskustva. Na sreću, tijelo je samo okvir duše, a duša ne stari. Ona je uvijek razigrano dijete okovano zemaljskim tijelom. Taj duh nas i tjera da radimo ono što smo mislili da nikada nećemo. Ne prihvaća duh okove života, ne prihvaća ograničenja, ali ga ne zanima ni mišljenje okoline.

Nisam sklona osuđivanju. Svatko živi svoj život, i ima pravo na osoban izbor. Tko sam ja da o tome sudim? Moja mjerila vrijede samo za mene, ali ne i za druge. Svatko ima svoj metar po kojem mjeri savjest, život ali i svoje ponašanje.

Na pisanje ove kolumne potaknula me je izjava francuskog pisca Yanna Moixa koji je izjavio da je nesposoban voljeti žene od pedeset godina, iako je i sam pedesetogodišnjak. 

On preferira mlada ženska tijela, a mogu li mlađe voljeti ono što ni on ne može? Njemu pedesetogodišnjakinje nisu privlačne, a on bi drugima trebao biti?

Zašto postavlja dvostruka mjerila? On bi želio biti sa djevojkama koje mu mogu biti kćeri, a žele li djevojke biti s nekim tko im može biti otac?

Vjerojatno ima onih kojima to ne smeta, onih kojima se u srce nastanila ljubav, ali i onih koji umjesto srca imaju digitron. Ljudi u tim godinama su ostvareni, iskusni, i od svog života su nešto napravili. Djevojke vole iskustvo, sigurnost, ali mi se čini da, u posljednje vrijeme, to vrijedi i za mlađe muškarce. Ovo je doba u kojem sve ima svoju cijenu, skoro sve.

Koliko tu caruje ljubav, a koliko interes? Ako su muškarac ili žena, stariji od svojih partnera pedeset i više godina, što mlađi partneri vole kod njih? Novčanik ili osobnost?

Čudna je ljubav, i ona ne poznaje zakone zdravog razuma. Ima slučajeva gdje je ljubav u pitanju, ali ja mislim da su izuzetno rijetki.

Svatko od nas traži svojeg (ne)para. Nekima, ono što žele od života, mogu dati samo stariji, ili mlađi partneri. Tko voli, neka izvoli. To je jedini zaključak kojeg ja imam. Iako nisam mlada, pedesetogodišnjakinja sam, i nikako ne bih bila privlačna kolegi, francuskom piscu, iskreno rečeno, ni on meni nije privlačan.

Ne zato jer volim mlađe, nego zato jer, mene čovjeku privuče ono što on jeste, a ne njegove godine. A kod mene bi njega sigurno privukle moje dvije prekrasne kćeri koje obje zajedno imaju manje godina od mene. Bile bi taman po njegovom ukusu.

I za kraj…. Ovo je čudno vrijeme. Imamo slobodu mišljenja, ali i izbora. Ipak je najvažnije da se ljudi vole.

Zabranjeno voće je najslađe voće, ali ne trebamo zaboraviti, da ono nezrelo zna imat opor i gorak okus.

Istina, i zrelo voće ima svojih mana, pogotovo ako je prezrelo. Sve je stvar ukusa. Meni je najvažnije moja savjest. Moguće je da nisam „in.“ Ja ipak nisam ovdje da bih pratila trendove, nego da bih bila uzor svojoj obitelji.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.