Jedna od stvari s kojom se neki od nas muče je ta da izjednačavamo svoje misli i svoja djela i ponekada se osjećamo jednako krivima i kada pomislimo nešto što smatramo neprihvatljivim i kada učinimo nešto neprihvatljivo. No, da li smo uistinu jednako ´krivi´ ako pomislimo nešto neprikladno i ´loše´ i ne sprovedemo to u djelo kao i onda kada pomislimo nešto neprikladno i ´loše´ pa to i učinimo?

Čini se da mnogi od nas nisu imuni na intruzivne misli. U prošlom tekstu sam pisala o l´apelle du vide ili zovu praznine u kojem se čak trećina studenata u jednom istraživanju u nekom trenutku svog života susrela s fenomenom jedne ili niza intruzivnih misli u kojima su se zamišljali kako se uključuju u autodestruktivna ponašanja bez namjere da ih sprovedu u djelo.

Slično tome, ponekada možemo imati misli u kojima drugima želimo zlo, veselimo se njihovoj patnji, varamo partnera, krademo s radnog mjesta i slično, a da nemamo stvarnu namjeru svoje misli pretočiti u djela. Takve misli nam mogu s vremena na vrijeme okupirati um zbog podražaja u okolini kao što su TV serije, filmovi, knjige ili vijesti, a ponekada su odgovor na frustraciju, ljutnju, seksualnu privlačnost, umor i slično.

Takve misli su normalne u smislu da su učestale i javljaju se kod velikog broja ljudi, a ono prema čemu se razlikujemo je naša reakcija na njih.

Neki od nas će pomisliti kako bi bilo učiniti nešto, možda to i poželjeti ili željeti neko vrijeme, a potom odmah ili nakon procjene odlučiti kako to ipak nećemo učiniti, dok će se drugi od nas osjećati posramljenima i pitat ćemo se je li s nama sve u redu. Djeca su uglavnom podložnija iskušenjima od odraslih, a Sigmund Freud je djecu smatrao ´polimorfnim perverznjacima´ ili bićima kojima iskušenja predstavljaju različiti oblici perverzija što na neki način ima smisla, jer će se djeca, sve dok ne nauče nadilaziti iskušenja, predavati onome što su odrasli (valjda) nadišli.

Djeca tek moraju naučiti kontrolirati svoj id pomoću super ega koji se razvija kasnije u životu. Moć pojedine ideje da je se sprovede u djelo naziva se ideo-motorička snaga. Nemaju sve ideje tu snagu jer su mnoge od njih opterećene apstrakcijama koje nisu izravno povezane s ponašanjem. Čak i ideje blisko povezane s ponašanjem nisu uvijek u mogućnosti pokazati svoju ideo-motoričku snagu jer postoji značajna razlika između razmišljanja o nečemu što bismo mogli napraviti i konkretnog čina.

Da bi ideja dovela do reakcije potrebni su povoljni uvjeti, a jedan od najvažnijih uvjeta je taj da dozvolimo ideji da dovoljno dugo okupira naš um kako bi se razvio motorički impuls. Sama ideja, primjerice treptanja, obično ne dovodi do treptanja. Ali ako damo ideji treptanja dovoljno vremena da se stopi s našom dušom, želja za treptanjem će postati toliko snažna da nećemo se moći suzdržati od toga, osim ako nemamo nekakav poseban razlog za inhibiciju. Mogli bismo reći da bismo se mogli naći u iskušenju da trepnemo.

Neobično je razmišljati o iskušenjima u kontekstu treptanja jer je iskušenje riječ koja uglavnom ima manje-više zle konotacije, ali isti psihološki proces se nalazi u pozadini djela koja bismo mogli okarakterizirati kao dobra i kao zla. Možemo se naći u jednakom iskušenju da učinimo i nešto dobro i nešto loše. U iskušenju se nalazimo samo onda kada je stvar o kojoj razmišljamo nešto što realno možemo sprovesti u djelo.

U pokušaju da odgovorimo na pitanje da li misli i djela nose jednaku težinu, možemo zamisliti i obrnutu situaciju, situaciju u kojoj imamo mnoštvo dobrih, plemenitih i pozitivnih misli „Mogla bih pomoći starijoj susjedi da odnese stvari iz dućana na četvrti kat.“, „Mogla bih volontirati.“ ili „Mogla bih konačno početi vježbati.“, koje nisu popraćene akcijom.

Ako misli nisu popraćene akcijom, možemo ih doživjeti i kao prazne misli, jer ako nema akcije tada je to o čemu smo razmišljali ostalo samo u našoj glavi, a starija susjeda je sama odnijela stvari na četvrti kat, mi ne volontiramo i ne vježbamo.

„Prva misao koja ti prođe kroz glavu posljedica je uvjetovanog načina razmišljanja. Ono sljedeće što pomisliš definira ono što jesi.“
nepoznati autor Prolazne intruzivne misli nisu poseban razlog za zabrinutost, a ako imate problema sa intruzivnim mislima koje ne prolaze i izazivaju patnju u vama, svakako biste mogli potražiti stručnu pomoć. Imati misli, bilo koje vrste nas ne čini lošim osobama, a pomisliti nešto definitivno nema istu težinu kao i provođenje svojih misli u djela. To ne znači da ne trebamo kultivirati svoje misli,
hraniti um kvalitetnim razgovorima, knjigama i filmovima jer iako naše misli same po sebi nemaju kapacitet utjecati na našu okolinu, ukoliko ostanu samo misli, one itekako imaju kapacitet ranjavati našu dušu.

I za kraj jedna Zen priča:

Stariji i mlađi redovnik su putovali zajedno. U jednom trenutku su došli do rijeke i dok su se spremali da prijeđu rijeku vidjeli su mladu i lijepu ženu kako je pokušava prijeći, ali ne uspijeva zbog jake struje. Žena ih je tražila da joj pomognu prijeći na drugu stranu. Redovnici su pogledali jedan u drugoga jer su se zavjetovali da nikada neće dotaknuti ženu. A onda je stariji redovnik, bez riječi, podigao ženu, prenio je preko rijeke, nježno spustio na tlo i nastavio s putovanjem. Mlađi redovnik nije mogao vjerovati što se upravo dogodilo i kada je sustigao svog suputnika bio je bez riječi te su prošli sati prije no što je mlađi redovnik konačno progovorio: „Nama redovnicima nije dozvoljeno dodirnuti ženu. Kako si je mogao onda nositi na svojim ramenima?“

Stariji redovnik je pogledao u njega i rekao „Brate, ja sam je pustio kada sam prešao rijeku. Zašto je ti još uvijek nosiš?“

Literatura:
Adams, J. (1906).  Psychology of Temptation. 
Hurd, S. (2018). The Psychology of Temptation.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.