Portal 24sata medijski je pokrovitelj putovanja, a avanture Hrvoja Jurića možete pratiti u našoj podrubrici Putovanja. 

Svi zainteresirani mogu poslati svoje recenzije s putovanja na kojima su bili i podijeliti dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr.

Puno puta mi se dogodilo da sam morao odustati od penjanja na neki vrh, čak i kada sam bio 200 metara do cilja. Tu je potrebna velika količina samokontrole i poznavanja samoga sebe. Ljudi često idu glavom kroz zid, bez straha od onog nepoznatog što dolazi iza ugla i u većini slučajeva takvi završe tragično. Imati strah u sebi nije mana, to je prednost jer kada pomičete granice strah vam je najbolji prijatelj - otprilike tim riječima Stipe Božić, velik i tako skroman čovjek, održao je predavanje u Šibeniku na ovogodišnjem Festivalu putnika. Ove riječi urezale su mi se duboko u pamćenje jer sam tada imao tek mjesec dana do putovanja za Nordkapp. Najviše sam o tome razmišljao dok sam radio rutu preko Alpa, najtežu dionicu puta. Konačno, nakon 800-900 kilometara vožnje, poprilično nespreman, umoran i nervozan došao sam i do toga dana. Penjanje na Stelvio, 2758 metara visok prijevoj, najviši od njih četiri koji su se nalazili ispred mene.   

Večer prije samog penjanja izašao sam u šetnju i zadnji pregled rute u hotelu gdje sam koristio besplatan internet. Vremenska prognoza je bila poprilično povoljna, sunčan dan s mogućom olujom u kasnim satima. Vlasnik kampa gdje sam odsjeo rekao mi je kako mi do vrha treba otprilike pet sati. Očito nikada nije vozio pretovaren bicikl, pomislio sam i po tko zna koji puta rekao sam sebi kako više nikoga neću pitati nikakav savjet. Naravno, to je bilo samo trenutačno. Uz času tamnog piva sjedio sam u Lasi i uživao u bluesu koji je izlazio iz gitara starijih momaka. Oko mene se uglavnom nalazilo starije društvo, tek jedan par mojih godina, sa sjajem u očima uživali su u prekrasnim melodijama. Ispio sam pivo i s velikim upitnikom i iščekivanjem krenuo na spavanje.

Rano ujutro, dok prve zrake sunca još uvijek nisu probile noćne zavjese, spakirao sam šator, provjerio stvari i dobrih pola sata stajao pod vrućim tušem. Pomoglo je, do te mjere da sam se odvažio i poslao joj poruku "Sanjao sam te.", pa što god bude. Obično sam te stvari vagao s teškim izazovima koji bi se našli ispred mene, a ovaj puta sam uhvatio dvije muhe jednim udarcem.

Lagano sam, po ravnoj cesti, vozio prema Pratto allo Stelvio, malom mjestu od kojeg zapravo počine "penjanje" od 48 serpentina. Nije na odmet spomenuti podatak kako sam krenuo s 850 metara nadmorske visine. Probijajući se kroz nekoliko malih naselja, dok promet još nije zaživio, uživao sam u pogledu i svježem zraku. Moram priznati da nisam osjetio toliko velik uspon, ali nekolicina biciklista koji su me obišli pozdravili bi me osmijehom i riječima "Bravo!" ili "Forca!". Vrlo brzo sam shvatio čemu to, došavši na prvu oznaku "48. zavoj/serpentina". Komotno bih mogao reći da je u tom trenutnu "ludilo" krenulo.

Na pola puta do vrha prijevoja, negdje oko dvadeset i neke serpentine do kraja, stao sam kako bih se malo odmorio i protegnuo noge i upravo u tom trenu ispred mene dogodila se prometna nezgoda. Naime, momak na motoru je vozio prema dolje i u zavoju doslovno prešao na drugu stranu, a iz suprotnog smjera naišao je ogroman BMW, koji nije imao izbora nego zakočiti, prilikom čega je vozač pao s motora. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Potrčao sam prema čovjeku i pomogao mu kako bi se pridigao, dok je momak produžio. Morali smo zaustaviti još jednog vozača kako bismo podignuli ogroman motor.  Nastavio sam dalje, uz sve gušći promet i motoriste koji bi svako malo pretjecali na granicama tragedije. 

Sve više sam osjetio bol u rukama i nogama, posebno u lijevom koljenu. Imao sam osjećaj kao da mi netko kida mišiće i vučem ih za sobom. Kako sam se sve više penjao, to sam sve teže prelazio kilometre. Svako malo bih se odmorio, jer je bol bila prejaka. Zadnjih pet serpentina više nisam mogao izdržati. Sišao sam s bicikla i gurao ga gotovo do vrha. Tek zadnjih stotinjak metara sjeo sam na Mrc'nu, stavio GoPro na glavu i zadnjim atomima snage zavrtio pedale.

Mišići su jedva izdržali, ali popeo sam se na Stelvio

Uspio sam, popeo sam se na Stelvio, ali još uvijek nisam mogao vidjeti tablu s oznakom i visinom prijevoja. S lijeve strane primijetio sam poveći broj motorista i kada sam se okrenuo prema njima shvatio sam kako me većina njih gleda u čudu i otvorenih ustiju. Nasmiješio sam se, mahnuo im rukom, a jedan od njih je počeo pljeskati rukama, što su ubrzo i ostali učinili. Lijepa gesta, pomislio sam, ali gdje je ta vražja tabla koju sam toliko puta vidio na internetu? Konačno, tek negdje u ćošku, sakrivena od brojnih trgovina i hotela koji su se nalazili na vrhu, stajala je tabla "Passo dello Stelvio - 2758 mnv". Sišao sam s bicikla, stao pokraj i duboko udahnuo. Punih 12 sati vozio sam od Lase, popeo se gotovo 2000 metara razlike, po 48 krivina i s gustim prometom, umoran kao pas, razvukao sam jedan od najiskrenijih i najvrednijih osmijeha u životu. "Vrijedilo je, u vražju mater vrijedilo je do zla Boga i nazad" - zapisao sam i s velikim iščekivanjem krenuo dolje prema Bormiju. 

Spuštao sam se s dva momka iz Njemačke koje sam upoznao na samom vrhu, pa smo odlučili skupa potražiti smještaj, možda bude jeftinije. Za razliku od višesatnog penjanjem do centra Bormija trebalo nam je jedva 10 minuta, pri čemu smo dosegli i brzinu od 65 km/h. Čak smo zaobišli i jedan automobil, čovjek je u nevjerici gledao za nama. Našli smo jeftin smještaj, spremili bicikle i otišli na zasluženo pivo. Dok sam sjedio i dok smo pričali, nekako sam bio sasvim daleko od teme. Još uvijek nisam mogao vjerovati da sam prešao preko Stelvia, preko "monstera", kako ga neki nazivaju. Momci su vrlo brzo otišli na spavanje, a ja sam naručio još jedno pivo i uživao u osjećaju. Moram priznati da je bio poprilično dobar osjećaj.

Ispred sebe imao sam još tri prijevoja koja sam planirao prijeći u tri dana. Znam, nije baš pametno, ali pokušao sam vidjeti mogu li. Zašto? Iskreno, nisam siguran, ali pokušao sam doći do te granice o kojoj je Stipe Božić govorio u Šibeniku. Ovo mi je bila prava prilika provjeriti koliko daleko mogu, odnosno, ne mogu. Do prijevoja Foscagno ima sam približno 50 km, što nije predstavljalo nikakav velik problem, ali bol u nogama i, zapravo, cijelom tijelu je i dalje bila prisutna. Krenuo sam lagano, s brojnim pauzama koje sam iskoristio kako bih kamerom uhvatio prekrasnu prirodu kojom sam prolazio. Zaista prekrasan okoliš, bilo bi lijepo ponovno se vratiti ovdje, pomislio sam. Koliko god je prijevoj Foscagno bio "lakši" od Stelvia, tek oko 16 sati bio sam na vrhu, gdje se nalazilo prekrasno jezero. Uhvatio sam nekoliko fotografija, spremio kameru i počeo razmišljati o tome da se popnem i na Eiru, koja se nalazila tek nekoliko kilometara dalje. Odlučio sam odmoriti uz kavu i razmisliti o tome, ali kada sam se ponovno ustao noge su doslovno "otkazale". Više nisam imao odakle izvući snagu, koljena su bila u toliko lošem stanju da mi je lijevo počelo naticati. To je to, rekoh sam sebi, više ne ide. Lagano sam se spustio u Trepalle 2069 mnv) drugo najviše naseljeno naselje u Europi, gdje sam uzeo smještaj. Odmor i vruć tuš bili su prijeko potrebni. 

Granice su tu da se pomiču

Iako je vani bilo poprilično hladno izašao sam na terasu i gledao prema Eiri. Možda sam i mogao još koji km odvoziti, ali to bi zasigurno bio kraj putovanja, bar na nekoliko dana. Nitko me ne sili, u konačnici, nije bitno koliko ću prijevoja i kilometara odjednom prijeći, bitno je što ću time naučiti i koliko ću upoznati sam sebe i svoje slabosti. Možda će vam ovo zvučati čudno, ali krenuti na ovakav put s tolikim strahopoštovanjem prema cesti i brdima koja su bila ispred mene zasigurno je najbolje što sam mogao napraviti. Na kraju, prelazeći preko njih imao sam osjećaj kao da ih pomičem. I to je jedan zaista odličan osjećaj, s kojim sam se ujutro probudio i bez ikakvih problema prešao i Eiru. 

Ipak, nikada nije idealno i kada najmanje očekujete dogodi se nekakvo sranje. Taj dan, dok sam iz Livigna vozio prema prijevoju Flüela, ujedno zadnjem na putu prema odlasku iz Alpa, jedan momak odlučio je na nepreglednom dijelu ceste obilaziti automobile i tako smo se našli licem u lice jedan ispred drugoga. Ni sam se ne sjećam kako sam ga izbjegao, ali sam skrenuo desno prema kanalu i u trenu sam se našao na podu, preletjevši preko kormana. Na svu sreću dočekao sam se na  ruke i prošao bez većih ozljeda i odmah se ustao pogledati Mrc'nu. Samo probijena guma. "Dobro je", pomislio sam i kad sam krenuo podići ga velik broj ljudi dotrčalo je pomoći mi. Pretpostavljam kako prizor nije bio prekrasan. 

Zakrpao sam gumu i krenuo prema Flüeli, ali opet se pojavio problem s koljenom. Imao sam tek 40 kilometara, od čega 20 čistog penjanja, ali jednostavno više nisam mogao. Teške volje i s velikom grižnjom savjesti sjeo sam na vlak koji je vozio prema Davosu, mom konačnom odredištu. Vozeći se u vlaku razmišljao sam o ovom činu, ali druge jednostavno nije bilo. Bratić me je široke ruke dočekao u Davosu, vidno uznemiren činjenicom kako da sam danas imao prometnu, ali meni je u glavi i dalje bio vrh koji nisam uspio prijeći. 

Spremili smo Mrc'nu u garažu koju nije potrebno zaključavati, jer u Davosu, koji je sa svojih 1560 mnv najviši naseljen grad u Europi, nitko nikada nije ukrao bicikl. Bez obzira na sve, zaključao sam ga. Idući dan sam pronašao prodavaonicu Gianta i ispričao momcima što se dogodilo i kamo putujem, a vlasnik mi je rekao da svakako dovezem Mrc'nu na pregled. Besplatno su mi ga pregledali, promijenili pakne, a ja sam uz gustu maglu i kišu učinio ono što sam još dva dana prije trebao - popeo se na Flüelu, zadnji prijevoj koji mi je bio na ruti.

Možda sam nekada previše tvrdoglav, pogotovo kad sam na putu, ali u sebi sam imao osjećaj kako to nije "to" ako ne ispunim ono što sam ispred sebe stavio. Bez obzira u kojem vremenu. Pogaziti riječ, makar u ovakvom kontekstu i prema samom sebi, jednostavno ne postoji u mom rječniku.

Hrvoje će na putu do najsjevernije točke proći kroz Sloveniju, Italiju, Švicarsku, Njemačku, Dansku i Norvešku, a svaki korak do Nordkappa možete pratiti na njegovoj Facebook stranici. 

Put Hrvoju omogućili su Giant, STA-Zagreb i Sony Mobile.