Uzalud vam je dragi doktore. Mogli bi i ‘vaši ozbiljni novinari’, a samo takve sebi priziva ministar zdravstva dr. Milan Kujundžić, jer svi ovi drugi koji ga pitaju nešto konkretno valjda su neozbiljni šarlatani, danima, pa i mjesecima, suludo i duboko kopati po našem zdravstvenom sustavu te neće naći ni atoma Kujundžićevih reformi.
Stvar je bolno jednostavna. Nema ih. Nitko ne vidi, ne osjeća Kujundžićeve sistemske reforme. Ni bidni pacijenti, izluđeni liječnici, potplaćene medicinske sestre i braća, izraubane kuharice i čistačice u bolnicama...
Dakle, ministre, vaših genijalnih reformi u zdravstvenom sustavu ove države, ono zaista NEMA. Možda će vas iznenaditi, ali ništa se ne zbiva. Liste čekanja su i dalje liste čekanja. I zbog njih, složit ćete se, neki ljudi su već umrli, a i neki drugi mogu umrijeti.
Dugovi veledrogerijama su i dalje dugovi za lijekove koji se broje u stotinama milijuna kuna. Mnoge bolnice i dalje izgledaju kao malo bolje štale. Zdravstveno osoblje i dalje bježi u države u kojima su bolje plaćeni.
I sad je tužna istina da niste u stanju osmisliti sustav koji će biti održiv i pravedan. Reforme o kojima govorite nevidljive su kao nestala Sanaderova kolekcija luksuznih ručnih satova. Ali moram priznati da je jako vidljivo nešto drugo.
Dok doktor Kujundžić docira novinaru nacionalne televizije na Markovu trgu, iz njega iskaču neviđeni prezir i bahatost vlasti prema interesima javnosti. Uvijek je tako u životu. Kad se onima koji su uglavnom nesposobni, često nadmeni i gotovo uvijek bez imalo osjećaja o tome što zapravo znači služenje društvu, postavi neko logično pitanje, onda je odgovor u ismijavanju pitanja. Ili onoga tko ga postavlja.