Prošlogodišnji prosinački sajam knjiga otvoren je početkom ovogodišnjeg lipnja, sve u skladu s ludilom epidemije, podsjećanjem direktorice sajma na one koji su između dva sajma umrli. To je u naravi ljudskoj, i u naravi ceremonijala. Zaziva čovjek one koji mu se ne mogu odazvati. A mrtvi šute kao grobovi. Ali smrt je samo jedan od oblika odsutnosti. Između dva sajma je, međutim, nestala i dugogodišnja sajamska fotografkinja Tanja Draškić. Njezine uglavnom crno-bijele portretne fotografije domaćih i svjetskih pisaca godinama već - naravno besplatno, a često i ne potpisujući ih - objavljuju hrvatske novine i web-portali. Te slike, snimane u stilski i narativno definiranim nizovima, svaki niz po jedan je sajam i jedan Tanjin decembar, ne samo da nadmašuju inače vrlo visok prosjek hrvatske novinske i portretne fotografije, nego predstavljaju najznačajniju i najmarkantniju zbirku književničkih fotografskih portreta nakon Milana Pavića, u ukupnoj povijesti hrvatske fotografije. Kada bi pulski sajam knjiga sasvim potonuo u zaborav, kao što u zaborav tonu sve priredbe, igrokazi i predstave, svejedno bi za njim ostalo tih nekoliko stotina dragocjenih crno-bijelih portreta jedne velike fotografkinje. Na kraju, možda je sam smisao jedne efemerne, vremenu podložne i od vremena stradale književne manifestacije, u tome da iza nje ostanu fotografski nizovi Tanje Draškić.