Možda bi sve zvučalo drugačije da premijer Milanović nije svoj put u SAD na jučerašnjem aktualnom satu u Hrvatskom saboru opravdao i ovom rečenicom: "Ne obećavam da ću se vratiti kao Cortes i Pizzaro s opljačkanim blagom, sa sanducima zlatnika i sa skalpovima".
Možda bismo ga čak shvatili ozbiljno.
Ovako, uoči svog puta u Seattle, New York i San Francisco, govorio je o dvojici španjolskih konkvistadora koji su opljačkali Južnu i Srednju Ameriku, od Perua preko Kube sve do Meksika, ali ne i Sjevernu Ameriku, kamo on putuje.
Ubogi žicar
Ali to je ipak manje bitno. Mnogo je gori bio sami smisao te Milanovićeve izjave. Suprotno onome što je govorio, on u SAD ne ide kao osvajač, nego više kao ubogi žicar. Ili makar kao trgovački putnik, kako ga je nazvao hrvatski poduzetnik Saša Cvetojević.
Ne ide on osvajati Ameriku, ne ide preuzeti pet najvećih IT kompanija i "skalpirati" njihove osnivače i dioničare, ujedno najbogatije ljude na svijetu, već ih ide moliti da dođu investirati u Hrvatsku.
U najgorem slučaju, može se - u skladu s njegovom metaforom - samo nadati da oni njemu neće "skinuti skalp".
Dakle, samo zbog te rečenice (ili možda ne samo zbog nje) kojom je premijer najavio svoj put u SAD, domaća javnost ima razloga ponovno u nevjerici okrenuti očima.
I duboko se nadati da hrvatski premijer neće ovakve bedastoće izjavljivati kad jednog dana sjedne nasuprot šefovima Microsofta, Oraclea, Cisca, Hewlett-Packarda i IBM-a. Da ne bi pomislili kako imaju posla s Boratom.
Dno konkurentnosti
Ali dok se to ne dogodi, valja ipak prekrižiti palčeve, triput pljunuti i okrenuti se oko sebe, u nadi da bi ovaj put možda ipak mogao uroditi plodom. Ako ništa drugo, onda barem dobiti nekakvo opravdanje. Ili barem pokazati, a ovdje se već hvatamo za slamku, da Vlada kreće u pravom smjeru.
Da se trudi otvoriti stranim investitorima da dođu, pored čitavog svijeta koji im je na raspolaganju, uložiti svoj novac u zemlju koja je godinama pri samom dnu tablica konkurentnosti, koja se nalazi među zemljama s najvišim porezima i najgorom poreznom politikom, u kojoj godinama pada BDP, vladaju apatija i depresija.
Što će Milanović njima ponuditi, a da ne može ponuditi ostalim normalnim ulagačima?
To je ključno pitanje, jer bi se ono moglo odraziti na cjelokupnu investicijsku klimu u zemlji. Jasno, ako Hrvatska uspije dobiti neku od velikih kompanija da dođe u Hrvatsku, to bi poslalo signal i ostalim tvrtkama da Hrvatska ipak nije takva gospodarska zabit iz koje svi bježe glavom bez obzira.
I to bi onda mogao biti onaj dobitak na lotu s kojim se jučer sprdao Gordan Jandroković. I mogao bi, nažalost, ostati u domeni početničke kockarske sreće, ako ne označi radikalnu promjenu sustava i načina razmišljanja.
Cisco u Lici
Dovesti Cisco u Liku ili gdje već, a istodobno izgubiti desetke drugih tvrtki zato što je birokracija užasna, zakoni nesuvisli, porezi nepredvidivi, korupcija postojana, a radno zakonodavstvo nemotivirajuće, predstavljalo bi pravo samoubojstvo. I to'skalpiranjem', ako toga uopće ima.
Ako nema, Milanović će ga već izmisliti.
Dakle, poanta je u uređenju zemlje kako bi postala poželjno tlo za sve ulagače, a ne hvatanje za rukav pojedinih giganata kako bi se spasila stvar i pokazao poduzetnički duh u predizbornoj godini. Što će Milanović ponuditi tim velikim kompanijama, a da ne može ponuditi svim ostalima? Čime ih misli privući, ako već tjera sve ostale?
Ako im već neće "oteti njihovo blago i skinuti skalpove".
Možda ih namjerava privući pričama o nekom hrvatskom blagu?
Uglavnom, zasad nam nema druge nego držati se Milanovićeva obećanja kako ipak neće u Americi "pljačkati i skalpirati", nego se vratiti kao "predstavnik jedne civilizirane zemlje". I to je neka utjeha.
No, opet se vraćamo na pitanje treba li Milanoviću više išta vjerovati. Naročito kad barata onakvim sumanutim komparacijama u državnom parlamentu.
Treba li mu vjerovati da zna što radi, da ima što ponuditi najvećim svjetskim kompanijama (osim gole zemlje u Lici), da ima plan kako će država od toga imati koristi, da ima ideju kako će od Hrvatske napraviti poželjan izvozni proizvod, koji se ne svodi samo na "turizam i lijepe djevojke", o kojima je na Harvardu prije par godina govorio predsjednik Ivo Josipović.
No, za ovu priču trenutno je ipak manje bitno hoćemo li mi vjerovati Milanoviću. Mnogo je važnije da mu vjeruju američki biznismeni.