Nakon što je SDP ove subote isukao zastave i naoštrio domoljublje, podigao šaku i stavio ruku na srce, a Zoran Milanović pozdravio "sokolove i orlove" u "Stranci Domoljuba i Patriota", postalo je jasno na što će se svesti predizborna kampanja.
Na obračun socijalnog nacionalizma HDZ-a i nacionalnog socijalizma SDP-a.
Ovoga vikenda u Domu sportova oborena je, ako već ne posljednja, a ono za mnoge presudna komponenta po kojoj su se razlikovale dvije najveće političke stranke.
Sada se sve svodi gotovo na nijanse.
Ideološke provokacije
Tomislavu Karamarku i njegovu HDZ-u nacionalizam je odavno temelj političkog nastupa i djelovanja.
Od trenutka kad je zasjeo na čelo oporbene i osiromašene stranke nepravomoćno osuđene za korupciju, shvatio je da nema nikakvog drugog političkog aduta osim polaganja monopola na domoljublje, podebljanog napadima na "nenarodnu vlast koja ne voli Hrvatsku", na "jugofile i jugoslavene", besramno parazitirajući na svjetonazorskim sukobima i ideološkim provokacijama.
Socijalna komponenta dolazila je tek kao nadgradnja.
Briga za stotinu tisuća iseljenih Hrvata, za nezaposlene i blokirane, za radnike koji ne primaju plaću, za mlade koji ne nalaze posao... Sve su to bili usputni i sporedni aduti u napadima na SDP-ovu vladu, u usporedbi s glavnim argumentom - monopolom na domoljublje.
Rahitična socijaldemokracija
Na drugoj strani, socijalna komponenta oduvijek je bila osnova SDP-ova političkog djelovanja. Ili je to barem trebala biti.
U pripremama za ove izbore, Zoran Milanović i njegova Vlada otkrili su da u ovoj zemlji postoje siromašni i socijalno ugroženi, da gotovo ne postoji srednji sloj, da postoje mladi i nezaposleni, da isto tako postoje i banke s kojima treba ratovati za dužnike koje valja spasiti.
Bez obzira što se dogodilo, SDP je uvijek imao svoju rahitičnu socijaldemokraciju kojoj se mogao vratiti.
Ovan "mekani" nacionalizam sada se koristi samo kao nadogradnja. Milanović ratuje sa Srbijom, javno predlaže da se Franji Tuđmanu dodijeli Markov trg, hvali se da brani nacionalne interese, da bi sada tu komponentu prenio i na čitavu stranku.
Groteska i kič
SDP je svečano proglašen Strankom Domoljuba i Patriota, i to upravo na konvenciji posvećenoj socijalnoj tematici, na kojoj su se obećavali vaučeri za socijalno ugrožene, veće plaće za srednji sloj, bolji život zaposlenima, gdje se prijetilo bankarima...
Uglavnom, SDP-ov nacionalni socijalizam nametnuo se kao protuteža HDZ-ovu socijalnom nacionalizmu.
Iako bi se moglo reći i da se SDP-ova groteska naslonila na HDZ-ov kič.
Jer, sada je dobra prilika da se ponovno preispitaju iskrenost i utemeljenost ideološke profilacije dviju stranaka.
Koliko HDZ iskreno zastupa socijalnu komponentu, kad njegov šef otvoreno štiti banke? Koliko SDP iskreno brani osnove socijaldemokracije, kad je njegova Vlada tri godine produbljivala siromaštvo i nepravdu?
A tu je, naravno, i domoljublje. Tko je pravi domoljub? I što je uopće pravo domoljublje?
Domoljublje 21. stoljeća
Je li to HDZ-ovo huškanje protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, neistomišljenika i političkih protivnika, i to nakon što je ta stranka pod krinkom upravo tog domoljublja u protekla dva desetljeća opljačkala i uništila Hrvatsku?
Ili je pravo domoljublje ono koje je Milanović sada otkrio, sa zastavama i parolama u kampanji 2015. godine, i to kao sredstvo obračuna s HDZ-om, u zemlji koja će se još desetljećima izvlačiti iz gliba i u kojoj se brojač vanjskog duga već usijao od vrtnje?
Što god mislili o tome, ostaje činjenica da obje stranke u predizbornu utakmicu ulaze na valu jeftinog, opasnog i često pogubnog populizma.
Mahanjem zastavama i patriotskim parolama obje strane kamufliraju vlastite neuspjehe i prekrivaju ideološke i političke šupljine. Milanoviću je ovo novonaglašeno domoljublje samo predizborna varka, Karamarku je socijalna osjetljivost tek retorička figura kojom skreće pažnju s posebnog odnosa prema bankama.
Agent banaka
"Spasitelj ćirilice" Milanović otvara carinske ratove sa Srbijom, "agent banaka" Karamarko u zadnji čas prihvaća plan za spas dužnika u švicarskim francima.
Danas su ljevičari, sutra desničari, ujutro su socijalisti, navečer nacionalisti.
I što god radili, čega god se uhvatili i čemu god se okrenuli, ni Karamarko ni Milanović, skupa s njihovim strankama, više ne zvuče autentično.
Ni u svojim domoljubnim zakletvama, ni u ispadima socijalne osjetljivosti.
Ali ako ništa drugo, barem mogu složno i zdušno mahati zastavama.
To je oduvijek bilo najlakše.