Stipe Mesić ušao je u predsjedničku kampanju 2000. godine kao "treći čovjek" i na opće iznenađenje odnio pobjedu pored favoriziranih Dražena Budiše (SDP-HSLS) i Mate Granića (HDZ).
Borisu Mikšiću malo je falilo da kao "treći čovjek" na predsjedničkim izborima 2005. godine uđe u drugi krug s Mesićem. Toliko je bio blizu da je čak poveo ulične demonstracije, tvrdeći da mu je HDZ ukrao glasove i da je on umjesto Jadranke Kosor trebao u pripetavanje s Mesićem.
Milan Bandić ušao je kao neovisni kandidat, hibridni ljevičar na strani desnice, u drugi krug prošlih predsjedničkih izbora, gdje je osvojio gotovo 900 tisuća glasova.
A sada bi Milan Kujundžić želio preuzeti ulogu "trećeg čovjeka".
Želio bi biti iznenađenje izbora, onaj koji bi pomrsio račune favoritima, ugurao se u drugi krug, možda čak i odnio pobjedu. Koliko god to nevjerojatno zvučalo.
Pismo-glava
"Neka Josipović i Kolinda bacaju pismo-glava i tko dobije, neka bude predsjednik", žali se ovih dana lider Hrvatske zore i bivši Karamarkov suparnik u HDZ-u. "Ako je to smisao demokracije i države, neka tako biraju šefa države".
Kujundžić je zasad jedini istaknuti kandidat pored Josipovića i Kolinde. Ljevica je uglavnom stala iza aktualnog predsjednika, iako bi zagriženi ljevičari imali što prigovoriti njegovu dosadašnjem mandatu, dok se Karamarko nada da bi desnica stala iza Kolinde, unatoč njezinim centrističkim, umjerenim pa i liberalnim stavovima.
Ako se iz njezinih nastupa uopće mogu nazrijeti nekakvi stavovi.
Pritom HDZ zanemaruje čisto matematičku procjenu da bi Kujundžić ustvari mogao više poremetiti planove samom Josipoviću nego Kolindi. Predsjednik se nada da bi mogao dovršiti posao u prvom krugu, no ovako mu prijeti opasnost da ipak ode u drugi. Najvjerojatnije ipak s Kolindom Grabar Kitarović.
Međutim, Kujundžić je zapravo u pravu kad kritizira nametnuti duopol dva najveća kandidata. Josipović i Grabar Kitarović toliko su ukotvljeni u političkom centru - prvi koketira s desnicom koliko i druga s ljevicom - da postaju gotovo neraspoznatljivi.
Zbog toga su se predsjednički izbori sveli prvenstveno na obračun SDP-a i HDZ-a, na odmjeravanje snaga Milanovića i Karamarka.
Prvi ne smije izgubiti, drugi mora pobijediti. Ili obrnuto.
Proboj po desnici
No zato se političarima poput Milana Kujundžića koji se trudi profilirati na političkoj desnici, otvara manevarski prostor za proboj prema drugom krugu.
Nešto slično pošlo je za rukom Milanu Bandiću, neovisnom kandidatu koji se u kampanji prije četiri godine simultano hvalio da je najveći socijaldemokrat i vodio rat protiv "crvene opasnosti". Tko zna može li to uspjeti Kujundžiću kao punokrvnom desničaru.
Osim toga, kandidatura "trećeg čovjeka" udahnula bi novi život i dala draž kampanji koja je, barem zasad, prilično isprazna, ustajala i predvidiva. Dok se jedan dio javnosti muči raspoznati suštinske razlike između Josipovića i Grabar Kitarović, onom drugom skoro je postalo svejedno.
I zato nasušno fale kandidati ljevice i desnice.
Zašto bi Kujundžić podržao Kolindu kad ona za njega nije pravi kandidat desnice? I zašto bi pomogao HDZ-u, kad je zbog Karamarka otišao iz stranke?
Izbori kao ucjena
Naravno, za mnoge se ova utrka svodi na prokušanu računicu koja u ušima birača zvuči gotovo kao ucjena - podržite Josipovića da ne pobijedi Kolinda, podržite Kolindu da se sruši Josipović - premda bi baš izbori za predsjednika, kao političkog autoriteta i zaštitnika Ustava, trebali biti pozornica za sučeljavanje što različitijih, pa makar i radikalnih stavova.
A ne da se kampanja svodi na pitanje tko je ostavio čistu vrećicu na kontejneru za smeće, tko živi ili ne živi u Hrvatskoj i tko je obećao novu, a tko staru pravednost.
U tom slučaju Josipović i Kolinda doista bi mogli bacati novčić tko će biti predsjednik.
Neka obave formalnost.