Nije baš sasvim ispravno veličati onu javnu ostavku bivšeg državnog tajnika za demografiju, a od prije neki dan i profesora povratnika na Ekonomski fakultet, Marina Strmote. Iako je sasvim jasno i očekivano da se, iz perspektive građana frustriranih potezima Vlade, Strmotin potez čini nadasve hrabar, simpatičan i potpuno pozitivan.
Ali to se, sasvim otvoreno rečeno, tako ne radi. Iz nekoliko važnih razloga koji jasno definiraju političke i profesionalne odnose ministara i njihovih podređenih. Ukratko, što god mislili o kvaliteti posla koji obavlja Nada Murganić (nisam nimalo fan, mislim da je pokazala neviđenu količinu nepametnih reakcija i katastrofalnih procjena) to ipak ne mijenja činjenicu da je profesor Strmota bio njezin zaposlenik. Konačno, i njezin odabir te suradnik od kojeg je imala puno pravo očekivati barem minimum lojalnosti. Prvo, one ljudske, a zatim i profesionalne. Naravno, gotovo je sigurno da će Strmota do kraja zakucati političku sudbine Nade Murganić. Teško je zamisliti da će je Plenković sačuvati na ovoj poziciji.
Zlobnici sad komentiraju da Murganić nije ni mogla bolje u društvu s Margaretom Mađerić. To je ona stranačka zvijezda koja je doslovno trčala od novinara nakon što su je uhvatili da u privatnom, katoličkom vrtiću dijeli poklon-pakete EU za socijalno ugroženu djecu.
Ta sačekuša s ostavkom, koju je iz prikrajka Murganičina kabineta izveo Strmota, ne može se opravdati samo njegovom frustracijom zbog nesuvisle demografske politike ili potpunog izostanka njezina provođenja. Nije baš da se baš toga dana suočio s besmislom posla koji je trebao obavljati. I političkim folklorom.
Gospođa Murganić, zaista, to nije zaslužila. Da bude sasvim jasno: nitko ne tvrdi da profesor Strmota nema pravo reći što misli. Apsolutno ima, samo se u njegovom poslu državnog dužnosnika računa i način na koji se to radi. Imao je sto boljih mogućnosti, izabrao je najgoru.
POGLEDAJTE VIDEO: