I tako taman kad sam već ozbiljno izgubila inspiraciju jer se moj trogodišnjak posljednjih mjeseci pretvorio u pravog anđela, došla je faza 'neću i zašto'. Stvarno sam ozbiljno uživala u njegovom društvu, 'vadila' mast svim supermajkama koje su me prve dvije godine obasipale što pametnim, a ipak češće glupim savjetima jer moj, kako sam mu svojedobno tepala 'minimonstrum' super jede, odlazi na spavanje bez pogovora, nikad ne vrišti, ne baca se, strpljivo sluša i mirno priča, ne gleda cijeli dan crtiće...ma znate, divna faza. 

Dijelila sam mudro savjete o svojim genijalnim metodama odgoja, 'skromno' umanjivala svoju genijalnost tvrdeći da je on naprosto divnog karaktera, ali da smo mu možda i mi malo pomogli jer se puno s njime bavimo... No posljednjih dana, tjedana dogodio se veliki i isrpljujući preokret.

Ja sam zaključila da ću ga kaznit doživotnom zabranom izlaska i bok, kad-tad. A potomak koji je kao brinuo neka svoja posla u tom se trenutku okrenuo i samo zavjernički upitao: A zašto imate ljute oči kao psova i neću u kaznu kad-tad

Mic po mic naš se mali miš prohuliganio, ne znam kad i ne znam kako, ali nakon što je počeo odrađivati 'tisuću zašto' u minuti je nastavio s 'neću'. Nisu to samo oni zašto je sunce žuto i noć mračna već i mnogi 'obični' zašto, poput zašto moram nositi čizme po snijegu pa kad ja kažem da je zima i mokro, on nastavi sa zašto je zima i mokro i usput dometne 'neću čizme'. Pa ja kao strpljivo objašnjavam da će se smrznut, prehladit...a on sve kao kuži, ali postavi opet to legendarno zašto i zaključi da ni mrtav čizme neće nositi. 

Što se njega tiče rasprava može trajati dok se snijeg ne otopi, ali ja obično ranije izgubim strpljenje što najčešće izazove pravi val obostrane histerije. Katkad nam se priključi i pater familias pa sad mogu, bez imalo laskanja zaključiti nekoliko stvari - naši susjedi sigurno misle da mu deremo kožu na živo, ja imam (kunem se) više sijedih nego prošli mjesec, otac uporno u brk ponavlja 'zar je morao baš tu tvrdoglavost naslijediti od tebe' (on je kao super), a mali naravno na sve to samo mudro zaključi nešto iz novog mu opusa - zašto ili neću.

Ok, nemoj izaći van bez jakne

Uglavnom neki sam mu dan uredno dopustila da iz vrtića izađe bez jakne (temperature znate). Jednostavno mi se nije dalo raspravljati kako je zima pa će se prehladiti pa zašto se to događa pa kako nastane temperatura i zašto se mora ići kod doktora kad se sve to dogodi. Nije mi se dalo dolaziti do stupnja u kojem iznervirano izgovaram 'za babino brašno' pa sam na trećem zašto on mora nositi jaknu i kako on to baš neće rekla: Ok, nemoj. 

I uredno, posve smirena izvela dijete u laganoj majici na temperaturu oko nule. Hvala nebesima, taktika je urodila plodom pa je iste sekunde zacvilio da bi se odjenuo. Drugi smo se dan posvađali na putu do igraonice. On bi kao išao u igraonicu, ali kad sam ga posjela u autosjedalicu počeo je urlati kako on neće u auto već u igraonicu i sad ja opet kao strpljivo objašnjavam da samo autom možemo do igraonice, a on pili svoje zaštooooooo, neću sjedit u autu... Hoću u igraonicu! I to traje.

Zašto se mora biti dobar?

Ja tupim svoje, on tupi svoje. Meni raste tlak, okrećem se na pola puta i kažem: E sad nećeš nigdje pa se lijepo vraćamo doma. A on, zašto (sad malo smirenije) i neću ići doma. E sad ja iznervirana do daske zaključujem da nećeš ti sa mnom pod brisat, a nemaš još ni 15 kilograma, a bome nisi niti u pubertetu i parkiram lijepo pred zgradom. Pa postavljaj ti tisuću glupih zašto svome tati (ionako si tvrdoglav k'o mazga na njega). 

On naravno sad baš neće iz autosjedalice jer on baš sada i baš odmah hoće u igraonicu, ali ne vidi baš nikakav razlog da bude dobar. Zašto se mora biti dobar. Ja to neću..., meni para izlazi iz ušiju kao da sam zapela u nekom crtiću, ali ne dam se - dosljedna sam i bok. Mali mora znati pravila. 

Onda i on shvaća da je vrag odnio šalu pa na moj komentar da bi mu trebala napokon opaliti jednu po tamburi šarmantno zaključi da zašto (opet to zašto, mamicu mu) imam ljute oči kao psova (to je sova i on misli da je sova ljuta životinja i ne, ne može mu se objasniti da ona samo tako izgleda) pa se ja počnem cerekati jer šta ću drugo kad je tako sladak. Pa se i on smije pa ga vraćam u auto i odlazimo sasvim skulirani u igraonicu. Onda se ja grizem jer je dijete sigurno nervozno zato što sam ja živčana i da sam mogla cijeli taj incident i mirnije riješiti, a on nastavlja s novim setom pitanja... Naravno, osjećaj krivnje me pere dok za pola sata ne pošizi zbog neke druge gluparije.

Prijetim bacanjem igračaka češće nego rjeđe

Bezrazložno se borimo i oko hrane jer zašto se mora jesti i on to sad baš odjednom neće, izmišljam nove kazne na dnevnoj bazi, pakiram igračke koje ću baciti u smeće češće nego rjeđe, no ono što mogu zaključiti je da nas mali nakon faze fizičkog iscrpljivanja ozbiljno načinje i psihički. Neki dan je moj nezakoniti sa strahom upitao: Znaš li ti koliko još ima do puberteta, a onda smo tek nagrabusili. Vidiš da nam ni ovo ne ide... 

Ja sam zaključila da ću ga kaznit doživotnom zabranom izlaska i bok, kad-tad. A potomak koji je kao brinuo neka svoja posla u tom se trenutku okrenuo i samo zavjernički upitao: A zašto imate ljute oči kao psova i neću u kaznu kad-tad.