Postalo je čudno nakon rata, kada su svi postali vjernici i kada je odjednom bilo bitno na koji se način krstiš prije molitve.

Ja nisam puno pitala, znala sam samo da mi je otac Srbin i da je prošao taj strašni rat. Znala sam i da volim ići u Srbiju, zbog toga što je mirisala drugačije, sve mi je tamo bilo jednostavnije i tamo mi je bio ostatak rodbine kojoj je rat ponudio Srbiju, Njemačku ili Ameriku kao sklonište. Bila sretna što su odabrali ovo prvo.

Nekada bismo na igralištu, moja sestra i ja, od druge djece čule da nam je tata Srbin. Tada baš i nisam shvaćala što to znači, no nije mi bilo ni bitno. Kada je u moj razred došla još jedna takva, stvari su mi postale jasnije. Neka se djeca nisu htjela družiti s Vedranom jer je ona govorila pomeri se, umjesto pomakni se i jer je dječacima govorila da će ih prijaviti kod učiteljice.

Meni je to sve bilo jako simpatično pa sam je redovito branila od djece kojoj je smetala jedna Srpkinja jer su tako naučili od roditelja.

Kasnije se njezin beogradski naglasak isprao, pričala je poput ostale djece, no srpski pečat nosile smo obje stalno sa sobom.

Stajale smo često jedna drugoj u obranu i nikada nam nije bilo jasno zašto ljudi govore neke stvari samo zato što si drugačiji od njih. Mog su oca voljeli svi. Dijelom zato što su ga se bojali, a dijelom jer je Srbin koji je išao braniti Hrvatsku. On nikada ne priča o ratu. Da ne postoji hrpa fotografija i prijatelja koje je tamo stekao, rekla bih da se taj rat i moj tata nikada nisu ni upoznali.

No, ja sam ostajala kćer Srbina, a kada bih odlazila u Srbiju, postajala sam Hrvatica. Dobivala sam osude od Srba i Hrvata koji su zapravo ista sorta ljudi – oni loši – jer ljudi se kod nas doma nikada nisu dijelili na Hrvate, Srbe i Bošnjake, dijelili su se na one dobre i loše, a loše nikada nismo voljeli.

Često sam se pitala što bi se dogodilo da je moj otac bio osoba koju nitko nije znao i koju nije poštovao toliko velik broj ljudi.

Jednom mi je djevojčica iz razreda rekla da joj mama ne da da se druži sa mnom jer mi je tata Srbin.

Meni je, zapravo, bilo drago jer nikada nisam ni htjela biti dobra s ulizicama, a ona je to bila. Pitala sam se, s nešto godina više, kakva bih bila da su sve mame slijedile njezin primjer.

Bih li uopće imala prijatelje i biraju li ljudi doista ljude na temelju vjere i narodnosti? Kada sam odlučila otići studirati u Srbiju, dobivala sam anonimne poruke na društvenim mrežama u kojima su mi ljudi govorili da sam četnikuša. Pitala sam se što bi se dogodilo sa mnom kada bi me takve stvari dirale i čudila sam se što i dalje postoje takve osobe.

Sedam godina kasnije, u prostoriju ulazi moj pravoslavni tata. Govori mi nešto o Đakićevom sinu, četnicima i ustašama. Otpijem nekoliko gutljaja vode pa se nastavljam čuditi na isti način na koji sam se čudila prije sedam godina.

Zar takvi ljudi doista postoje? Je li i dalje bitno gdje si se rodio i koje si vjere?

Pitam, onda, tatu nakon dugog niza godina, zbog čega ga cijeli grad naziva Srbinom kada on to zapravo nije. Nisu li njegovi roditelji zapravo pravoslavci iz Dalmacije?

Govori mi da su ga drugi prozvali Srbinom, a da njemu to nikada nije smetalo. Ne smeta ni meni. Vjerojatno se ne bih nikada ni krstila da sestra nije plakala jer joj se svi smiju što ne može na pričest. Pitam se bih li nekrštena dobila još neki epitet uz onaj „ kćer Srbina“. Dobacujem tati da Đakić za govor mržnje može dobiti tri do pet godina zatvora. On me pogleda svojim velikim očima, nasmije se pa dobaci

- Jesi ti luda?! Još će i glasati za njega!

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.