Imaš život da voliš, da se smiješ, da grliš do one granice kad pomisliš da ćeš slomit nekog od ljubavi, život je da se ljubiš, plačeš od sreće, da ti je srce puno ljubavi, da se baviš stvarima koje te čine sretnim, da rasteš svaki dan, da si radostan i  da si nekome radost. Život je da scrollaš po Instagramu, s osmijehom od uha do uha palcem kliziš po ekranu u nekom svom svijetu. Znaš da je to stvarnost provučena kroz filter, malo namještena perspektiva, uljepšani život, ne baš laži, ali definitivno profiltrirana istina, sve da bi dobio u konačnici malu oazu ljepote, osmijeha, srdaca i fino servirane hrane. Treba nam toga. Fali nam toga.

U stvarnosti zatrpanoj terorističkim napadima, cirkusima od država, mržnjom na svakom koraku, stvarnom ili virtualnom, fali nam malo dobrih priča, dobrih ljudi, ljudi s idejama i mudima.

Onih koji nisu sjedili i govorili kako se ne može, kako je teško, kako smo u državi bez perspektive, generacija bez perspektive, životi bez perspektive… Već su grizli, gurali, borili se, radili, trgali se i uhvatili mjesto i perspektivu iz koje stvari izgledaju ipak malo bolje.

Zato uzmem mobitel, otvorim Instagram i krenem sa scrollanjem, da se na dnevnoj bazi napunim pozitivnom energijom i sebično nahranim uspjesima ljudi oko sebe. Uvijek imaš taj izbor: hoće li ti uspjeh drugih biti vjetar u leđa ili trn u oku.

Pa, prijatelju, previše je trnja danas da bi mi smetalo i to što je netko uspio.

Scrollam i gledam svoju Sandu koja stavlja #workworkwork fotku, a radi u institutu smještenom na najljepšem mjestu na svijetu i pokušava pronaći lijek protiv starenja. Znam da zvuči kao film, ali u stvarnosti, ovoj našoj stvarnosti gdje kad gledaš Sabor ne znaš je li neka skrivena kamera ili se to događa, ona odlazi na posao i bavi se čudesima koja bih ti ja prepričala kad bi ih mogla razumjeti, ne bismo li mi svi (ili barem naša djeca) bili vječno mladi.

Scrollam i gledam novi video Bruna Bilonića, dečka kojeg poznajem iz dana dok je konobario po Splitu, a sad se pred mojim očima pretvara u apsolutno najboljeg snimatelja u toj istoj problematičnoj Hrvatskoj. Mogao je on i dalje servirati kave, i u pauzama okidati koju fotku, sebi za dušu… Sigurno bi to bio jednostavniji put, linija manjeg otpora… Ali je izabrao imati muda i svoje ideje pretvoriti u svoj posao.

Scrollam dalje i gledam Luciju Kontić u šetnji gradom, tip top skockanu od glave do pete, curu iz Drniša, kojeg velika većina vas vjerojatno ne bi znala ni locirati na karti, koja je iz malog gradića u dalmatinskoj zagori napravila cijelu karijeru i posao modne blogerice, izbacila svoju liniju odjeće i što ti ja znam što sve još…

Samo nebo joj je granica, ukratko.

Scrollam, gledam, lajkam i iskreno sam sretna zbog svakog malog i velikog uspjeha poznatih mi, polupoznatih ili potpuno nepoznatih ljudi. A onda izađem iz tog svog balončića od sapunice i na prepad me pogodi stvarnost u kojoj se realno, bez ikakvog generaliziranja, na dnevnoj bazi uvjerim kako velika većina može podnijeti sve osim tuđeg uspjeha. Pa dobro, jebote, zašto?

Kad vas gaze, sjedite i šutite.

Kad trpite nepravdu, trpite u tišini i kmečite po kavama i društvenim mrežama.

Kad vas maltretiraju, u školi, na faksu, na poslu, u vezama, obiteljima, na šalterima… Manji ste od makova zrna.

Ali zato, brate, kad nanjušite tuđi uspjeh, postajete strvinari.

Prije nego se odvažiš na bilo kakvu javnu aktivnost, u ovoj maloj zemlji velikih kompleksa, trebaš se dobro psihički pripremiti na činjenicu da na jednog onoga kojem će biti iskreno drago što si se maknuo s mrtve točke i što od svog života radiš nešto, ide barem pet onih kojima po defaultu ideš na neku stvar, jer eto, ne sjediš na zidiću u kvartu već razvaljuješ. Ili se barem trudiš da razvališ. I ne dao ti Bog da pokušaš i promašiš, živog će te pojesti.

Dobrodošao u društvo u kojem si najbolji kad si jadan. I nauči se nositi s tim. Zajebi očekivanja da budeš prosječan, norme koje selo nameće, zajebi podsmijehe i ideje drugih o tome što bi ti trebao (i još bolje, što ne bi trebao). Guraj svoj film i stavi si u glavu da je bitniji onaj jedan koji te s ponosom gleda i kojem srce zaigra kad naleti na tebe na Instagramu, nego sto drugih koji će s podsmijehom svoje komplekse liječiti na tebi. Budi onaj preko kojeg ću scrollati na Instagramu i tko će djelovati na mene kao ruka koja me povuče kad padnem i kaže mi „može se“. Teško je, ali može se.

Neka ti je srce puno ljubavi. Ne troši te otkucaje na plitke stvari kad s njima možeš u dubine. Ili visine.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

Fotografija: SiskoWeddings

O autorici: 

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.