Ili prema brzini mojih odgovora, pauzama u razgovoru, ma gdje god ja bila ona zna što je i kako je. Mama.
Ne znam je li to znala cijelo vrijeme mog života ili ja to tek sada, u dobi kad bih i sama trebala nekoga ispitivati je li dobro i je li gladan/a, primjećujem i cijenim. Da, često zna biti naporno odgovarati svaki put na ista pitanja.
Naporno je i javljati se na pozive i slušati iste rečenice, ali život je nezamisliv bez toga. Onda pregrizem jezik, zašutim, shvati i ona da je naporna, a ja shvatim da svoj posao, posao majke, radi najbolje što može.
Imam skoro 30 i evo ti nje, na drugom kraju grada da mi skuha juhu jer sam bolesna. Onda ode kući, umorna od posla i svega, ali mirna jer joj je dijete dobro i na sigurnom.
Svega je bilo u posljednjih 30-ak godina. Nekad se nismo ni čule ni vidjele, a kad bismo se konačno našle na istom mjestu u isto vrijeme ne bismo se razumjele. Sad sam sigurna da me ona razumije svaki put, u svakoj mojoj situaciji, ali se prilagođava.
Ako sam balavica od 16 i mlatim praznu slamu, pravit će se da me ne razumije i udarat će autoritet jer mora, a zna da je to samo prolazna faza. Jer to mame rade, dođe im prirodno ne izgubiti razum zbog pubertetlija.
Ako sam uplakana nakon prvog prekida, obrisat će mi suze i reći da je ovo tek prvi i da će toga biti još. Da ne brinem jer sigurno neću ostati sama i nisu sve idioti. Mame su isto prekidale i sa 16, s 20 i s 25.
Kad zagusti i plačem na telefon jer trebam doktora, nacrtat će se brže od ikoga, izmislit će i boga i vraga, ali naći će ono što ti u tom trenutku treba. Mamama katkad nije potreban internet nego nešto snalažljivosti i par telefonskih brojeva.
Kad ne znam koji od svojih milijun snova i želja ostvariti ukazat će mi na onaj koji mi je najpotrebniji i koji me najviše ispunjava. Jer mame znaju najbolje za svoju mladunčad.
Kad se pravim da sam sretna i da je sve OK, začepit će mi usta običnim pitanjem: "Ana, a kaj ti izvodiš?" Zna da će mi od tog pitanja biti muka, zna da znam što time misli i da ću se raspasti na sto komadića i plakati do sitno u noć. Ali mama će biti tu pored tebe i skupljat će te tvoje komadiće bez da ju to tražiš.
Poletim, upozori me, zaletim se u zid i tek nakon par godina mi prizna da je znala da će to tako biti, ali nije na njoj bilo da mi na to ukaže. Mama zna kad te treba spašavati, a kad te treba pustiti da naučiš lekciju.
Ne znam kako joj to uspijeva. Postoji li neki priručnik o kojem se ne priča dok ne postaneš majka? Ne znam kako ne pada s nogu od umora onda kad je najteže. Ne znam otkud joj energija za zapamtiti sve detalje iz tri života koja je stvorila. Nezamisliv mi je taj brdovit i preprekama ispunjen put kojim je od majke postala moja najbolja prijateljica, savjetnica, zaštitnica, uho za slušanje, rame za plakanje, jezik za osvješćivanje...
Prođu godine dok ne shvatimo da mama nije "samo" mama nego barem stotinjak uloga u jednoj osobi. Uloga na koje te nitko nikad ne može pripremiti, ali tijelo i srce odrade svoje. I kao sve na svijetu, nijedna nije savršena niti ne treba biti. Sve su različite, različite su puteve prošle, različito su odgajale, ali gotovo uvijek su (kažem gotovo jer, nažalost, iznimaka ima) "posao" majke shvaćale ozbiljno stavljajući svoju djecu ispred svojih želja i potreba.
Iskreno, ne znam ni kad je točno Majčin dan, ali nije me briga jer majke su majke, bile one tu ili negdje daleko ili iznad oblaka, zaslužuju poštovanje i ljubav svaki dan.
Ali znam jedno. Ako budem barem upola dobra mama kao što je moja, mojem djetetu neće ništa nedostajati.
Zapamti, jedna je mama.
Zagrljaj,
A.
Izvorni tekst možete pročitati na Lola magazinu.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.