Kad bih postavio pitanje 'tko je najpotcjenjeniji trener svih vremena u hrvatskom sportu', vjerojatno se nitko od čitatelja ne bi sjetio tog imena, pa ga zato neću ni postavljati. A odgovor je tu, pred nosom, netom je čovjek osvojio dvije titule s ekipom koju je kao 'vatrogasac' preuzeo usred sezone bez ikakvih imperativa osim da se 'spasi što se spasiti da'. 

Nitko ga ništa pitao nije nakon tih osvajanja, kao da titule dolaze same po sebi, pa za njihovo osvajanje treneri nisu niti potrebni, i već je bivši trener tog kluba, a da ga opet nitko ništa pitati neće. Najamna radna snaga, potrošna roba... Radi se, sad je već valjda jasno, o doskorašnjem treneru Cibone Danijelu Lutzu. 

Sastajanjem političkih, sportskih i materijalnih silnica u neočekivanoj točki Lutz je dobio priliku na velikoj sceni, tu je priliku objeručke zgrabio pretočivši (budimo realni) zbrda-zdola sastavljenu momčad, od veterana, rekonvalescenata, povratnika i polovnjaka, u homogenu cjelinu. 

Zato su treneri u kolektivnom sportu i potrebni, da cjelina bude vrednija od zbroja vrijednosti njenih sastavnih dijelova. No, zaludu Lutzu ta holistička mantra, kad je važnije od trofeja tko je dobio izbore i tko (ne)će na NBA draft, a on ostaje u statusu 'dečka koji obećava'. Do kada? I njemu i meni je jasno da su okolnosti bile protiv njega, i meni i njemu je jasno da nakon trofeja s Cibonom ne smije prihvatiti bilo kakav posao, pod bilo kojim uvjetima, bilo gdje. 

A u Ciboni nakon svega smije ostati samo pod uvjetom da i on sam bude tretiran kao top-prioritet, kao i eventualni posao koji mu bude ponuđen.