U subotu navečer svoj je sportski debi imao poseban momak. Abraham Salimon Are ušao je prvi put u ring. Borbu je izgubio. No to mu je tek prva u nizu, ali ta borba, sama po sebi, zapravo i nije poraz. Jer cijeli njegov život, zaokružen početkom sportske karijere, velika je pobjeda. Prije samo 14 godina Abi je bio krhki dječačić crne boje kože koji je poznavao isključivo tugu i teško djetinjstvo.

Otac ga se tad na Hreliću odrekao poput para iznošenih cipela, i sva sreća pa je sudbina uplela svoje prste, poslavši mu na životni put jednu toplu, veliku dušu. Gospođu Zejnu, koja ga je prigrlila i dala mu dom kao četvrtom sinu, uz tri svoja koja je već imala. Abijev svemir proširio se od toga dana do neslućenih razmjera, i uz svoju je novu obitelj iduće dječje godine proživio u sreći, izrastavši u kršnog mladića punog planova za budućnost.

A gospođa Zejna... Zapamtite dobro to ime i srdačno lice. Pa kad odlučite nekome se diviti, umjesto kvazizvijezdama, influencerima i ostaloj gomili zgubidana, divite se njoj. Kad odlučite trošiti svoje vrijeme na besmislene priče o politici, ustašama i partizanima, zaustavite se pa umjesto toga pričajte o gospođi Zejni.

Poželite li ambiciozno učiniti nešto veliko u svom životu, budite poput nje. Žene uz čiju se ljudsku veličinu i Mount Everest čini poput sićušne stijene. Žene koja je u ovoj zemlji posvemašnje netolerancije i brojenja krvnih zrnaca svoje veliko srce u trenutku, umjesto na tri, podijelila na četiri dijela. I četvrtinu bez imalo dvojbe pružila dječaku s kojim do tada nije imala baš ništa zajedničko.

Ali tako to rade posebni, veliki ljudi, satkani od same esencije dobrote, ljudi koji su hodajući koncentrat svih najvećih kvaliteta i odlika čovječnosti. Ma najjednostavnije rečeno, hvala vam, gospođo Zejna. Hvala Abiju što je uz vas postao ovakav kakav jest. Vi nas činite boljima. Kao pojedince, kao cjelinu, kao društvo.