Ivo Josipović licemjerno je podvio rep i odvojio se od stranke koja mu je osiguravala milijune kuna. Poruka da je SDP-ova politika loša došla je prekasno i iz njegovih usta zvuči kao loš vic.
Pogotovo što je čovjek kojem su zamjerali da je fikus bez stava sad rekao da ne želi više statirati u stranci. Kritiku je rekao tek kada više nema što izgubiti. Ali kroz sukob dojučerašnjih drugova nazire se puno dublji problem funkcioniranja politike u Hrvatskoj. Jedan obrazac je da, čim nestane novca i utjecaja, kad vidiš da brod tone, ostaviš kolege i bježiš glavom bez obzira. Drugi je da gorljivo braniš politiku stranke sve dok ti netko ne stane na prste. Onda izađeš i izneseš da je strankin program čista laž, da rodbina sudjeluje u namještanju poslova, da su postavljeni nesposobni direktori, da šef nema nikakvu viziju, radi za svoje interese i ponaša se diktatorski. U zadnje tri godine redaju se takvi primjeri, a Josipović je samo zadnji u nizu.
Slavko Linić, Martina Dalić, Jadranka Kosor, Ruža Tomašić, Mirela Holy, Radimir Čačić. Sve eminentna imena hrvatske političke scene koja nam kroje život. Koje je njihovo pravo lice? Ono koje su nosili u stranci ili ono koje su stavili kad su iz nje izašli? Kako znati da, kad obećavaju nova radna mjesta i procvat gospodarstva, sutra sami ili njihovi bliski suradnici neće promijeniti dres i reći da je sve bila laž? “Znate, kampanja je bila, morali smo nešto imati. Oprostite nam. Ali ako me sad izaberete, bit ću iskren”.
Jasno je jedino da od birača prave budale. Tako sad i Ivo Josipović traži svoj “treći put”. Kako znamo da nam za godinu dana neće reći da “ne želi više neuspješno statirati”. I da nove saveze ne sklapa iz čistog interesa kao što ih je sklopio sa SDP-om dok bunar utjecaja i novca nije presušio. Jer licemjerje je jedina konstanta hrvatske politike.