"Što ste htjeli biti kao mali?"

"Imali smo na likovnom jedan put zadaću nacrtati buduće zanimanje, pa sam ja nacrtao jednog čovjeka za direktorskim stolom".

"Dakle, bili ste i vizionar". 

"A tako je nekako ispalo", s osmijehom je odvratio Andrej Plenković u trominutnom spotu na Facebooku u kojem se predsjednik HDZ-a trebao predstaviti u ležernom izdanju.

A mi smo tako uspjeli saznati da je Plenković još kao mali htio biti čovjek za direktorskim stolom. To je bio vrhunac njegove ambicije. Doseg njegove vizije. A sada i ispunjenje dječačkih snova. Tako mali, a već direktor.

Smrtno ozbiljno

I premda je Plenković taj svoj video uradak predstavio pod egidom "Da ne budemo uvijek ozbiljni, ovaj put nećemo o poslu", potpuno je jasno da u kampanji nema neozbiljnih pitanja, a kamoli neozbiljnih odgovora. Sve je smrtno ozbiljno.

Plenković stoga nije nikoga zavarao kad se s hinjenom opuštenošću, s jednom rukom u džepu i u bijeloj košulji bez kravate, spuštao od Markova trga prema Uspinjači. Svaki odgovor bio je proračunat. 

A neki odgovori uspjeli su biti uzbudljivi.

Recimo, taj mali Plenković koji je sanjao o tome da bude "čovjek za direktorskim stolom" priznao je da nije ulagao previše truda u svoje školovanje. "Jeste li u školi bili štreber ili mangup?". "Hm, kampanjac", odgovara Plenki. "Dakle mangup", pita naratorica, a ovaj odgovara: "Pa može se to tako reći, da".

Direktor mangup

I tako, imamo mangupa koji je htio biti "direktor". Nije ni čudo da je ušao u HDZ. Poruka mladima: može se i prečacima do uspjeha.

Taj samozvani "mangup" Plenković davao je još neke generičke odgovore u kojima je pazio da ne povrijedi tankoćutne birače - prije je slušao Rolling Stonese, a sad sluša radio, između Cibone i Splita bira repku iz 1992., između Magica i Jordana bira Dražena - ali svejedno mu se potkralo par znakovitih opaski.

Recimo, omiljeni film mu je "Kiklop" iz 1982. godine (iz bivšeg režima, gdje glavni lik izbjegava odlazak u vojsku), omiljena serija "Malo misto" (iz bivšeg režima)  omiljeni glumac mu je Boris Dvornik (iz bivšeg režima), a knjiga koju "jako, jako, jako vole njegova djeca" jest "Ježeva kućica" Branka Ćopića (iz 1949.).

Knjiga koju je napisao Branko Ćopić, protiv kojeg su rogoborili hrvatski desničari i koje nema u hrvatskoj lektiri. Ali koja šalje poruku po mjeri suverenista, o ljubavi prema domu nasuprot pritiscima velikih sila.

Možda bi se Ježurka Ježić ipak mogao vratiti u hrvatske škole. Kad je premijer čita djeci prije spavanja. 

Front u Mađarsku?

Zanimljiv je i Plenkovićev odabir najdražeg filmskog citata. Odlučio se za Dvornikovu repliku iz "Kiklopa": "Pa valjda smo toliko jaki da se prebacimo na front u Mađarsku".

Je li to nekakva subliminalna poruka Viktoru Orbanu? Plenković se šali na račun optužbi da je njegova Hrvatska postala mađarski vazal? Pa sad koristi upravo taj citat kao omiljenu filmsku repliku?

Sve je moguće, ipak je Plenković "mangup".

Dakle, malo toga je bilo ležernog i neobaveznog u tom spotu, ipak se unatoč najavi razgovaralo i o poslu ("Imali ste težak mandat, korona, potres... Hoćete li obnoviti Zagreb?"), a o Plenkovićevu plesanju bolje da nismo ne ulazimo u detalje.

Smekšali imidž

Uobičajeno je da se kandidatima, naročito tako uštogljenim štreberima, u kampanji pokuša malo smekšati imidž, približiti ih se biračima i kod njih aktivirati barem nekakvu emociju. I Plenki je pokušao biti "mangup", ali je ispao "dječji direktor", pokušao je biti hrvatski nastrojen u kulturnom odabiru, ali nije se dosjetio nijednog kulturnog uratka proizvedenog u HDZ-ovoj Hrvatskoj...

Što ga je obilježilo kao - jugonostalgičara.

Evo, zašto Plenković ne uživa u plodovima samostalne i suverene Hrvatske (osim slušanja radija), nego stalno vuče reminiscencije prema Hrvatskoj iz onog doba mračnog komunizma? 

Tko zna, možda je ipak bio previše ležeran... Ili previše mangup.