U prvom redu, stvar je bila u očekivanjima.
Andrej Plenković nije mogao nadmašiti najave i očekivanja koja su se plasirala uoči predizbornog sučeljavanja. Davor Bernardić nije mogao biti gori od onoga što se od njega očekivalo, kao od onoga tko bježi od debate.
Na koncu, gledali smo prepirku, nekad i infantilnu, pa čak i uličarsku svađu dvojice lidera najvećih stranaka u kojoj nitko nije ispunio očekivanja. Plenković nije bio onako nadmoćan kao što se najavljivalo, Bernardić nije bio onako očajan kako se mislilo.
Doduše, ne znamo što bi se dogodilo da je netko otvorio vrata RTL-ova studija i da je propuh odnio papire, grafikone i statistike kojima je predsjednik SDP-a mahao čitavu večer.
Plenkijev teret
Andrej Plenković imao je stratešku prednost: donio je iskustvo vlasti, političku težinu i retoričku vještinu. Ali i jednu bitnu manu: teret te iste vlasti, teret promašaja, neuspjeha, afera, kritika.
Bernardić je imao bitnu prednost: kao izazivač nije vukao za sobom repove neuspjeha na vlasti i imao je mogućnost granatirati premijera na svim temama - i pomoću svih grafikona. Ali imao je i manu: nezrelost, neiskustvo i retoričku neuvjerljivost koju je Plenković obilato želio koristiti.
Plenković je u sučeljavanje ušao po principu "lako ćemo". Na koncu, doveo se do toga da bezobrazno upada u riječ, ne dozvoljava Bernardiću da dovrši rečenicu, da docira, omalovažava i ponižava, ponaša se kao izazivač koji je u jednom trenutku bio toliko uzdrman da je čak optužio Maju Sever da je radila istraživanje za SDP.
I ne samo to, omalovažavao je i vodećeg hrvatskog infektologa koji se, eto, usudio kritizirati Plenkovićevu politiku u vezi Covida-19.
Lete papiri
Bernardić je u debatu ušao vrlo dobro - možda i predobro - pripremljen, što se i očekivalo od čovjeka koji se hvali da je znanstvenik, a nikad nije dokazao da je političar. Naslonjen na gomile grafikona i papira kojima je mahao čitavu večer želio je argumentirati svoje tvrdnje, ali time je otvorio prostor kritikama da je štreber koji čita što mu pišu.
Te kritike u par navrata je preduhitrio birtijaškim dobacivanjima, nazivajući Plenkovića "ispuhanim balonom" i "genijalcem". Nije izgledalo da mu je to netko napisao na grafikonu.
Plenković se pak rugao Bernardiću da ne zna europske procedure, da je dao razočaravajuće intervjue, da mu savjetnici pišu natuknice, što mu nije pomoglo da pronađe uvjerljive argumente u obrani od napada u vezi afera, korupcije, Ine, Branka Bačića i naročito ministra Tomislava Ćorića.
No zato Beri nabio na nos Milana Bandića.
Infantilno šamaranje
Uglavnom, bilo je to iscrpljujuće sučeljavanje. Zamorno prepucavanje. Nekad uz infantilno šamaranje. Onaj gledatelj koji je dočekao kraj zaslužio je odlikovanje. Ili makar povlašenu mirovinu. A možda i neko od HDZ-ovih ili SDP-ovih predizbornih obećanja.
Posve očekivano, svatko se obraćao svojima. Plenković je svoje birače želio impresionirati nadmoćnim, pa i bahatim stavom koji je nekoliko puta ozbiljno uzdman. Bernardić je, pak, svoje birače želio uvjeriti da je sposoban biti premijer.
Plenković je imao puno više toga izgubiti: svi su očekivali da će zgaziti svog konkurenta i sve manje od toga smatra se neuspjehom.
Bernardić je mogao samo dobiti: izdržao je dva sata debate s Plenkovićem koji je prije četiri godine pobijedio čak i Zorana Milanovića, uspio ga je oznojiti, iznervirati i natjerati ga da posegne za argumentima s dna HDZ-ove kace.
Ukratko, Plenković je postao žrtvom svoje želje za debatom na koju bolje da nije išao.
A hrvatska publika, ona koja je mazohistički dočekala kraj, imala je dragocjenu priliku promatrati okršaj lidera koji se bore za titulu hrvatskog premijera. I pritom strepjeti od izbora.