I uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne.

Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja.

Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati. 

Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju se s tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše.

U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća se koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima.

Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati.

Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan.

Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet.

Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti?

Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo. 
E, onda se oslonimo na same sebe. 

Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio seksualan, drugi šokiran.

U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“

Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello, Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost. 

Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju.

Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće.

I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križić u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.

Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci
da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Izvorni tekst možete pročitati ovdje.

O autorici:

Zovem se Tajana. Otkako znam za sebe volim pisanu riječ. Čitanje knjiga širilo je moje vidike, ali i želju da i sama počnem pisati. Osluškujući senzacije koje se događaju unutar mene, pišem, pohranjujem na blogu Pogled u. Paralelno s tim, promatram sve ono što se događa i izvan mene (jedno bez drugog ne ide). Promatram ljude, situacije, gradove, prirodu i sve druge životne zanimljivosti. Uz pisanje i putovanja učim osnovnoškolce u jednoj slavonskoj školi. Učim, tragam, putujem i ushićeno hodim po svijetu.