"Jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora", izjavio je nedavno ministar bankrotiranog zdravstva Milan Kujundžić.
A kad nema doktora, kao što ga nije bilo jučer u Zaprešiću i u Jastrebarskom, onda nažalost sve ostaje na svećenicima.
Ali po toj istoj logici, mogli bismo reći da bi jedna ostavka ministra zdravstva, nakon tragedije u njegovu resoru, imala blagotvorni učinak 20 svećenika. Da se pokaže moralna odgovornost, iskaju grijesi i pruži utjeha bijesnoj javnosti koja je eksplodirala nakon slučaja s hitnom pomoći koja nije spasila živote dvojici mladića.
Bez prevelikog ulaženja u analizu svega što je dovelo do jučerašnje tragedije, a Ministarstvo zdravstva je zaključilo da je sve bilo učinjeno "po pravilima", ovaj slučaj u svakoj normalnoj zemlji izazvao bi nadležnog ministra da ponudi ostavku.
Ima savjest
Ona ne bi morala biti prihvaćena na Vladi, premijer Andrej Plenković pronašao bi opravdanje kojim bi zaštitio ministra, ali bi makar pokazala da Kujundžić ima barem nekakav osjećaj odgovornosti za ono što se dogodilo u njegovu resoru.
Imala ga je Ana Stavljenić Rukavina, ministrica zdravstva u Račanovoj vladi, nakon smrti pacijenata na dijalizi zbog neispravnih Baxter dijalizatora. Ona je podnijela ostavku zbog objektivne odgovornosti za propuste u njezinu resoru.
Zašto taj osjećaj odgovornosti nema Kujundžić?
Zar je fotelja važnija od obraza osobi koja svećenike cijeni dvadeset puta više od liječnika, a vjeru promovira kao nit vodilju svoje političke karijere?
Dokaz ozbiljnosti
Ostavka, naravno, ne bi vratila mladiće koji su stradali zbog neopremljenosti ili nesnalažljivosti hitne službe, zbog nedostatka liječnika ili opreme, ali bi pokazala da u ovoj Vladi sjede ljudi koji osjećaju odgovornost za ono što se događa u njihovu resoru i u njihovu mandatu.
Pokazala bi ozbiljnost ljudi na vodećim pozicijama.
No Kujundžić očito nije ozbiljan ministar, što smo već imali prilike vidjeti iz njegovih prethodnih nastupa. Kada je, recimo, pronalazio sve moguće razloge zašto se ne mogu liječiti oboljela djeca. Ili kad se pretvara da sustav zdravstva nije u bankrotu.
Ili kad svećenike pretpostavlja liječnicima.
Pa ako je Kujundžiću doista utjeha važnija od liječenja - a sudeći po izdvajanjima države za crkvu, umjesto za zdravstvo, to se može zaključiti - tada njegova ostavka zbog tragedije u Zaprešiću i Jastrebarskom može poslužiti makar kao nekakva utjeha onima koje njegovo zdravstvo nije uspjelo spasiti.
Uostalom, ako Kujundžić ne može spasiti zdravstvo svojim boravkom na dužnosti ministra, možda bi ga mogao spasiti svojim odlaskom iz Vlade.
To bi mu se sigurno brojalo u zasluge.