Šakama do policijske postaje jednog utorka? Umjesto uživanja u apsolutno najboljim i najbezbrižnijim godinama svog života, negdje na suncu.

Šakama do pokazivanja svoje snage? U trenutku kad žene pomiču planetu udružene u ideji da stanu na kraj svakom obliku nasilja.

Šakama do dokazivanja da si u pravu? Nad onim fizički slabijim od sebe, naravno, uvijek i zauvijek.

E pa upućujem jedan verbalni šamar svima koji su odabrali ovaj put, i odmah da vam razjasnim kako se šakama kroz život probijaju samo slabići.

Šaku kao oružje izabiru samo oni koji su toliko duhovno i intelektualno siromašni da im jednostavno ne preostaje ništa drugo.

I znate gdje završe ti koji su šakama odlučili izražavati svoje mišljenje? Završe na jednom tužnom, niskom i jadnom mjesto, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer su propustili svoj vlak za normalan život dok su prebijali kolegicu iz školskih klupa na igralištu. Zbog dečka, frizure, tenisica, mobitela ili nečeg slično banalnog što već za pet dana neće više biti aktualno.

U četvrtom razredu srednje škole sam se vraćala s nekoliko svojih prijateljica doma iz izlaska, zadnjim busom, nešto poslije 23 sata. U busu su nas na pik uzele neke vršnjakinje, čekale da izađemo iz autobusa, da bi nas potom fizički napale. Naletjeli su neki ljudi koji su se pobrinuli da ne završimo krvave na tlu, jer je eto moja generacija odlučila zaustavljati umjesto navijati.

Ubrzat ću film do prije par mjeseci kad sa svojih 29 godina sjedim u restoranu, a do mene dolazi žena u krpici koja glumi haljinu i nikako se ne slaže s njenim brojem godina, te mi nudi da kupim od nje kutiju cigareta uz bonus upaljač.

Pogledam ju i u trenu mi dođe pred oči scena gdje me ta ista, desetak godina ranije, jedne noći malo nakon 23 sata, silovito gura u zid.

I nema više onaj bahati gard. Šake joj ne služe više ničemu osim da drži taj promotivni materijal u njima. Nema više svoju neustrašivu bandu oko sebe. Sama je i otužna, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer je propustila svoj vlak za normalan život dok je prebijala okolo cure slabije od sebe.

To čeka sve one slabiće koji odaberu šaku kao oružje. Štoviše, to ih vrlo brzo čeka. I svi oni koji su oko njih bezglavo skandirali će nestati.

Neće biti ni povika, ni podrške, ni pljeska jer su veliki frajeri i frajerice dok udaraju duplo manje tijelo od sebe na tlu.

Vrlo brzo će prestati biti važno koliko jako mogu udarati, a snaga će se računati onim što imaju u glavi, a ne onim što imaju u šakama.

A onda im slijedi pad, puno teži od onog pada na pod osobe koju su isprebijali. Onda slijedi ultimativni udarac u njihovom smjeru, s puno većim i duljim tragom od svakog kojeg su ikad mogli  svojim šakama ostaviti. Onda slijedi njihov poraz od strane života.

Jer nisu naučili na vrijeme.

Jer ne znaju da um lomi kosti jače od bilo kakve fizičke snage.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.