Ako Hrvatska nakon epidemije i recesije koja nam slijedi ne učini promjene na koje većina ozbiljnih stručnjaka upozorava već 20 godina, pa i dulje, ne piše nam se dobro. Povećavati javni dug kao da se ništa nije dogodilo, kao da ćemo imati normalnu turističku sezonu, ne samo da je neodgovorno nego i samoubilački. Hrvatska mora iskoristiti šansu na sljedećim područjima. Očito je da će postojati potreba za domaćom poljoprivredom; čini se jednako tako zamislivim i da obnovu Zagreba nakon potresa iskoristimo kao “impetus” za razvoj domaćeg obrta, zamrloga građevinarstva, ali i svih popratnih zanimanja (škole, obrti...).

Obnova Zagreba trajat će između 10 i 15 godina, i može probuditi neke već zamrle potencijale. Za obnovu Zagreba trebat će prirediti posebnu donatorsku konferenciju. Hrvatska mora iskoristiti i pokaznu vježbu digitalizacije javnih službi, kao platformu s koje ćemo privremenu nuždu iskoristiti kao trajnu praksu. To će svakako voditi i prema smanjivanju administracije. Na kratki rok provođenje nekih nužnih reformi može izazvati otpore, cijuk i škrgut zubi, standardne sindikalne jeremijade javnog sektora, ali će već na srednji, a posebno dulji rok, biti ljekovito.

Nije moguće sigurno živjeti od rente. Turizam, naša glavna renta, i doznake iz inozemstva, druga, dva ključna mehanizma saniranja deficita, zamrle su na najgori i najekstremniji način. Općine, županije i gradovi pokazali su disfunkcionalnost. Sastavljene su tako da vladajućoj stranci osiguravaju bazu, a ne funkcionalnost državi i stanovništvu. Hoće li Plenković imati snage pokrenuti promjene ili će se u predizbornoj godini odlučiti na oportuna rješenja? Vjerojatno ovo prvo. Ali ako na izborima s takvom taktikom i pobijedi, bit će to Pirova pobjeda. Sad je prilika učiniti ovu zemlju funkcionalnom, taj cilj vrijedi više od izborne pobjede. Uostalom, konkurencije i nema...