Tog dana čovječanstvo je uspjelo spustiti letjelicu na komet, internet se užario zbog dupeta Kim Kardashian, Milanović se "proslavio" tako da će ga citirati idućih sto godina, u izlogu u koji je Šuker stavio Hrvatsku B barem sedam igrača si je uvećalo cijenu, a Kovačić je odigrao taman tako da možeš reći da se i dalje sve treba vrtjeti oko Modrića, da će Kovačićevo vrijeme doći i da bi već sad Kovačiću trebalo dati sve ovlasti, da on bude glavni.

Zapravo, tko želi vladati kako je nekoć dominirala Barcelona, zapravo bi trebao dovesti Kovačića.

Ferguson je rekao da je Giggs, kad se sjuri terenom, najljepši prizor u nogometu. Danas je to Kovačić. I, u redu, otkad smo ga "prvi put vidjeli na televiziji", kladio sam se na njega. Posvađao sam se s ponekim kolegom, da ne možeš to reći nakon jedne jedine utakmice. Možeš. Za neke igrače možeš. Jer što drugi rade s naporom, posvećenima je kao da vodu piju, a mogu odigrati što drugi ne mogu ni zamisliti. Ovaj "mali" je već sad pravi igrač, a vidi se koliko još može napredovati. Zamisliš li ga okruženog njemu jednakima, aaauuuuu, to bi bio nogomet.

Kad su Nijemci došli po Marka Babića, mnogi koji su ga voljeli pitali su se je li zreo za Bundesligu. Frajeri iz Leverkusena rekoše da neka on samo dođe, oni znaju što može postati. Naprosto, vidjeli su da je materijal, znali su kojom metodikom raspolažu, i to je bilo to. Upravo to, ali oplemenjeno dodirom Božje ruke, na bitno višoj razini, vidi se kod Kovačića. Hoće li utakmice za koje je predodređen odigrati u Interu ili drugdje, nije bitno.

Tekma koja je izgledala kao izlog za drugu garnituru zapravo je više pokazala što Hrvatska ima danas nego što će imati sutra. Ako je netko i sumnjao, sad je svima jasno da imamo još jednog igrača koji stvara trenere. Je, i dalje tvrdim i smatram da je londonska tekma argument u moju korist, da bi i ovoj generaciji najbolje pasao izbornik tipa Vicentea del Bosquea, koji samo odredi tko igra, a oni dalje odrade sami. Ovima se samo treba skloniti s puta.