Kao i u šahu, tako i u nogometu, rošada može donijeti spas ili propast. Baš na rošadu, Štimac - Kovač, odlučio se Hrvatski nogometni savez. I sve priče koje kolaju nakon Štimčeve smjene, o njegovom neprimjerenom ponašanju padaju u vodu.  Praktički su nebitne. Štimac je smijenjen, tako to valja shvatiti, i on i svi mi, samo zato što je u četiri utakmice od mogućih 12 bodova osvojio samo - jedan. Koprcajući Štimac danas je idealna meta nogometne javnosti, predbacit će mu se i ono što ga zasluženo ide, kao i ono što što ga ne ide. Udarat će ga gdjegod tko stigne.

Štimac je zacijelo povrijeđen, osjeća se izdano, prevareno, možda je očekivao još jednu šasnu, pa ipak je izborio doigravanje. Njegova smjena nije se dogodila niti zbog njegove bahatosti, sukoba s novinarima, niti zbog nesnalaženja u dvorskim borbama u savezu. On nije morao otići niti zbog toga što mu se zamjerao pakt s dojučerašnjim neprijateljom u Savezu koji ga je oslovljavao razbojnikom. Ne, on je pao zbog kontinuiranog rezultatskog pada. I to će morati sam dokučiti. Ta surova ogoljela statistika uistinu bi morala  doprijeti i do njegovih razmišljanja. Osvojio je  u posljednje četiri utakmice manje od 10 posto bodova. Učinak Hrvatske u zadnje vrijeme bio je učinak nogometnog liliputanca. A naša reprezentacija to nije. 

Eh sad, kako spasiti što se spasiti dade? Hrvatska nema širok izbor trenera oko kojih će  u HNS-u i među navijačima razbijati glavu. Hrvatskih trenera, priznatih i uspješnih, je malo, a one koje i posjedujemo su potrošeni ili su već bili izbornici. U tako suženom izboru,  jer renomirani inozemni trener je silno skup,  jedina mogućnost ostao je dobri, stari Niko Kovač. Dugogodišnji kapetan reprezentacije koji nikad nije vodio niti jedan klub. No, u nekoliko utakmica uspješan je s mladom reprezentacijom.

I gle čuda, javnost je pozitivno, pa i aklamacijom, prihvatila  dolazak kapetana Nike. Unatoč činjenici da je neiskusan, mlad trener,  poznavajući ga kao požrtvovnog i prema poslu poštenog čovjeka svi se nadamo da će u dodatnim kvalifikacijama biti uspješan. 

S većinom današnje momčadi Niko Kovač je igrao u reprezentaciji. I nije da ga se suigrači nisu bojali. Znao je Niko na sve njih i prije podviknuti na terenu, u svlačionici bio je on istinski kapetan, produžena ruka trenera na terenu. Uvijek je primjerom bio vođa. Bio prvi kada je zagustilo. 

I sada je preuzeo odgovornost, veliku, opasnu. Oni koji ga dobro poznaju uvjereni su da ovaj poziv nije mogao odbiti. Iako zna kako brzo može izgorjeti, otežati si život, zakočiti trenersku karijeru. Pa i ispasti žrtvom. Raspadajuća hrvatska momčad ne nudi baš isuviše optimizma...

Kada pogledamo kako je Niko doživljavao hrvatsku reprezentaciju, nekad kao igrač i danas kao trener, kako mu ne dati svu podršku? Unatoč svih manjkavosti koje ima, poput evidentnog nedostatka iskustva!