Gledah nešto onaj košarkaški derbi Cedevita - Cibona, pozicijama na ljestvici i jest derbi, izvedbom baš i nije. Tko igra? Nešto veterana, rekonvalescent i potencijalni stanovnik Remetinca (Tomas), mladić u prolazu (Šarić), kažnjenik povratnik (Andrić), nešto stranaca i momci u najboljim igračkim godinama koji se nisu uspjeli plasirati u inozemstvo. Tko ih vodi? Jakša Vulić i Danijel Lutz, ljudi čija imena upućenima nešto i znače, ali nije baš da bi ih lovci na autograme zaustavljali na ulicama Moskve, Madrida, pa čak ni Osijeka. Jest pojednostavljeno, ali je isto tako brutalno istinito i bolno.

Nije košarka jedinstven takav slučaj, u svim našim kolektivnim sportovima - jer individualni su sasvim nešto drugo i pod direktnim su patronatom države via institucije koje služe (ili bi trebale služiti) samo kao usko grlo na putu proračunskih sredstava do konačnih potrošača - domicilne lige igraju samo oni koji drugih varijanti nemaju.

No nije to ništa šokantno, živimo u vremenu i prostoru u kojem ni prosječan stanovnik nema mogućnosti za dostojanstven rad i život, pa su sport i sportaši samo preslika tog stanja. Uz opasku da se u sportu dramatične socijalne promjene odvijaju puno sporije nego u “civilnom” dijelu društva, jer tamo ne postoji standardan pojam poslodavca kojeg zanima isključivo profit, kao ni mehanizmi kontrole i kažnjavanja za izlazak iz zakonskih okvira. Zakonodavac je inertan jer je preglomazan da bi bio brži. I zato se sportu tek treba dogoditi ono što se već dogodilo puku - neugodan susret s dnom i talogom na tom dnu.