Kolinda Grabar Kitarović pravila se da voli nogomet.
Trudila se ponašati kao prava navijačica, obožavateljica, zanesenjakinja, paradirala je u dresovima, frenetično navijala, upadala u svlačionice i bacala u zagrljaj znojnim nogometašima, ronila gorke suze po moskovskoj kišurini...
Čak i slavila rođendan s kumom hrvatskog nogometa.
I dok je bilo svima jasno da Kolinda kao predsjednica države koristi nogomet za političku promociju, nakon jučerašnje izjave stvari su postale još gore.
"Rezervni klub"
"Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka je tada bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu Zvezdu i domaći igrači koji su bili dobri i kvalitetni odlazili su u Hajduk, nešto malo u Dinamo", izjavila je jučer predsjednica.
I poentirala: "Nogomet je za nas koji smo voljeli Hrvatsku bio puno, puno više od nogometa. Značio je narodno zajedništvo. Bio je ono što je povezivalo sve od juga do sjevera".
Teško je reći što je tada povezivalo navijače Dinama i Hajduka, osim žestokog rivaliteta, i zašto je iz tog povezivanja izbacila svoju Rijeku, ali prema ovom tumačenju nogomet je za mladu Kolindu, "rođenu s krive strane Željezne zavjese", bio poligon za nacionalno prebrojavanje, kao što joj je nogomet sada instrument za promociju novog nacionalizma.
Kolinda tvrdi kako su je nogomet nekada zanimao samo radi hrvatstva, a ne radi sporta. Navijala je samo za Hrvate, ali ne i za one druge. A danas, po toj logici, pobjede reprezentacije slavi radi veličanja hrvatstva ("Od Visa do Kupresa"), a ne zbog sporta.
Tuđman predsjednik Partizana
Ako ju je smetalo to što je Rijeka bila "rezervni klub Crvene zvezde i Partizana", onda bi joj netko trebao reći da je Franjo Tuđman bio predsjednik sportskog kluba Partizan.
I kad je već kao prava hrvatica i antikomunistkinja navijala za Hajduk, je li znala da su hajdukovci ronili suze za Titom 1980. godine? I da je Hajduk u grbu imao crvenu zvijezdu? I da su hrvatski komunisti drmali u Dinamu?
Kolinda ovime nije samo pljunula na svoju Rijeku i izazvala žestoku reakciju gradonačelnika Vojka Obersnela, već je s predsjedničke funkcije u 21. stoljeću poslala javnosti puno opasniju poruku: nogomet nije sport, nego nacionalistička igrarija.
I tada, kao i danas, zahvaljujući predsjedničinim porukama.
Nogomet platforma hrvatstva
Danas bi djeca trebala navijati za Hrvate, a ne za klubove i nogometaše, preko nogometa se dokazuje hrvatstvo, nogomet prvenstveno treba doživljavati kao manifestaciju nacionalizma i "narodnog zajedništva".
Što je teza tipična za autoritarne vođe i totalitarne režime.
Poistovjećivanje sporta s nacijom, s političkim režimom i vladajućom garniturom već smo gledali za vladavine Tuđmanova HDZ-a.
Zašto nije samo sport?
Ali od Kolinde, samozvane moderne političarke novog doba, očekivalo se nešto drugo. Mogla je nogomet na promociji filma o Ivanu Gudelju iskoristiti za promociju sporta i sportskog entuzijazma, za ljubav prema sportu bez obzira na pripadnost naciji, a ne za nacionalističko prebrojavanje i nepodnošljive antikomunističke brljotine.
Kolindina iskrivljena verzija povijesti više nije nikakva novost, ali eksplicitno stavljanje nogometa u kontekst dokazivanja hrvatstva (tko nije navijao za Dinamo ili Hajduk, nije bio dobar Hrvat?), novi je doprinos predsjedničinu opusu šokantnih gafova.
Ako već truje svoje birače, ne mora ovakvim izjavama trovati nove generacije.
I kad ju već nije smetalo to što je Dinamo bio rezervna menadžerska agencija Zdravka Mamića, onda bi nas trebala poštedjeti nebuloza o "rezervnim klubovima Crvene zvezde i Partizana".
Naročito prije nego što se idućeg mjeseca nacrta u Rijeci na utakmici protiv Slovačke.