Kao što je to rekao Aleksandar Vučić, "pala muha na medvjeda".
To bi mogao biti zaključak današnjeg posjeta predsjednika Srbije Hrvatskoj.
Nije se očekivalo ništa, ništa se nije ni dobilo.
Svatko uključen odradio je obavezne likove: bilo je malih prosvjeda, bilo je malo vrijeđanja, Kolinda se odrekla marginalnih političkih skupina, Vučić se pravio da ga ne diraju uvrede (o kojima je onda na presici razglabao 20 minuta), a njegova premijerka Ana Brnabić bila je "šokirana prosvjedima".
Na Pantovčaku se govorilo o budućnosti, pa su svejedno jedni spominjali ratnu odštetu i Glinu, a Vučić apostrofirao Stepinca i Jasenovac.
Kolinda je Vučiću zahvalila na asfaltiranim putevima u hrvatskim selima oko Subotice, Vučić je odgovorio da bi Srbi u Hrvatskoj trebali imati struju. Iako im je prije dvadeset godina obećavao državu.
"Nisam četnik"
Vučić se, prema očekivanjima, nije ispričao, ali je zato poručio da on nije četnik. Šteta što to nije rekao četničkim vojvodama Šešelju i Nikoliću s kojima je godinama surađivao i obilazio ratišta.
Uglavnom, od burno najavljivanog posjeta ispala je puka formalnost koja se svela na povratak matičnih knjiga iz Dvora - kao dokaz agresije - i na obećanja o budućoj normalizaciji odnosa.
Kao da Hrvatska i Srbija nisu već nekoliko puta normalizirali odnose.
Još od susreta Stipe Mesića s Vojislavom Koštunicom i Svetozara Marovića, pa do Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Ive Josipovića u susretima s Borisom Tadićem. Tadić se čak ispričao u ime Srbije na Ovčari.
Sve je išlo na bolje dok na scenu nije stupio Aleksandar Vučić.
Svađaju se da bi se mirili
A sada, Vučić i Kolinda Grabar Kitarović nastupaju kao da povijest odnosa dviju država kreće od njih i ovisi samo o njima. Svađamo se da bismo se mirili, to bi bila poruka njihova odnosa.
Atmosfera Vučićeva dolaska nije bila samo hladna u odnosu između čelnika dviju država, već i neočekivano mlaka tamo gdje se očekivalo da će biti užarena. Prosvjednici su obavili formalnost na Trgu bana Jelačića i došetali do barikada na Markovu trgu kamo ih nije pustila policija.
HDZ je procijenio da hrvatski domoljubi ne smiju prosvjedovati pred Vladom zbog Vučićeva dolaska. Što također spada u folklor.
Hrvatska vlada je udarila na pitanje ratne odštete koje stoji u službenim dokumentima od 1996. godine. Otada je Hrvatska promijenila šest Vlada i niti jedna nije otvorila tu temu. Ali Plenkoviću je trebalo zaoštravanje u očima svojih birača i javnosti. Ili makar da udari kontru Kolindi i pokvari joj planove.
Četnik i početnik
Pa ipak, ono što je na Pantovčaku najviše upalo u oko (osim Vučićeva marširanja uz pjesmu "Ide garda hrvatska") jest činjenica da su se predsjednici bavili relativno sitnim problemima, a zanemarili upravo onu temu koja najviše o njima ovisi - poboljšavanje političke klime.
Pa se govorilo o asfaltiranju cesta i uvođenju struje, o papirima i matičnim knjigama, o ekonomiji i suradnji, čak i o fitosanitarnoj inspekciji, ali ipak se otkrilo kako u glavnim temama nisu postigli suglasnost. Niti će to postići, kako je to ponavljao Vučić.
Grafita po Zagrebu o "četniku i početniku" ili o "konju", što je Vučića najviše zaboljelo, nije bilo prije tri godine kad je Vučić kao premijer Srbije došao na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović. Šetao je mirno Zagrebom, obilazio Teslin spomenik, davao izjave i intervjue. Nije bilo prosvjeda, uvreda, sukoba...
Nije bilo ni gnjeva zbog četnika ni straha od ustaša.
U tri godine Kolindina mandata atmosfera se toliko usijala da je Vučić danas naricao zbog dva usputna zagrebačka grafita, premijerka Brnabić se snebivala zbog prosvjeda, a novinar srpske televizije čak pitao Vučića kako je imao hrabrosti doći u Zagreb nakon što su mu ustaše prije 70 godina pobile familiju kod Bugojna (!).
Hladni rat
Pa je Kolinda, ona koja se ispričavala zbog srpskih čokoladica, svečano pozvala Vučića na mirenje u Zagreb. A da na tom mirenju zapravo nije dobila ništa. Možda će dobiti pomoć kod nestalih, a to je tema kojom se dvije zemlje bave desetljeće i pol.
Izgledalo je to zaista kao da je "pala muha na medvjeda".
Jasno da su Hrvatskoj i Srbiji potrebni dobri odnosi, tragično je to što su u mandatu Vučića i Kolinde (i HDZ-a) oni pogoršani do stupnja hladnog rata.
Hrvatska je godinama radila na tome da sa Srbijom makar normalizira odnose, koji su nekad prešli i u prijateljske (sjetite se ljetovanja Tadićeve obitelji u hrvatskoj rezidencijij u Josipovićevu mandatu), a sada je spala na lidere koji su postojano radili na pogoršanju tih odnosa.
Samo kako bi ih sami mogli karnevalski poboljšavati.
Jednom izmjenjuju cvijeće, drugi puta uvrede.
Otrov se u društvo u pravilu ubrizgava sa samog političkog vrha.
I kad Vučić prijeti ratnom odštetom, i kad vuče za sobom Šljivančanina ili otvara spomenik generalu JNA Milanu Tepiću, i kad se nabija tema Jasenovca... Ali i kad Kolinda proglašava ZDS starim hrvatskim pozdravom, kad se ispričava zbog srpskih čokoladica, kad zaoštrava retoriku prema Srbiji, pa i kad progovara retorikom marginalnih političkih skupina kojih se danas odrekla.
I zato, kad Vučić i Kolinda govore da nam je potrebna normalizacija odnosa, samo nas podsjećaju da su oni ti koji su radili na tome da oni budu nenormalni.