Ovo se stvarno pretvorilo u dječju igricu.
Predsjednica apelira, i to po treći puta, da bi prosječna plaća u Hrvatskoj trebala biti 7500 kuna. Premijer kaže da to nije moguće.
Predsjednica nema apsolutno nikakve instrumente, nikakve ingerencije, nikakvu moć i odgovornost tražiti takvo nešto. Na premijeru je sva odgovornost da njezine prijedloge odbaci.
Predsjednica skuplja bodove kod građana. Premijer gubi bodove.
Predsjednica živi u predizbornom raju. Premijer bi to isto želio, ali je zaglavio u ovom domaćem paklu. Gdje održava vatricu.
Ovako, uglavnom, izgleda loptanje Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića koje traje već mjesecima, a ponovilo se i na jučerašnjoj konferenciji Večernjeg lista "Hrvatska kakvu trebamo".
Imitacija života
Kitarović je u svom govoru poručila da nam treba prosječna plaća od tisuću eura. Plenković je odvratio da je to nemoguće. Predsjednica misli da ljudi žive lošije nego prije dvije godine, premijer kaže da "je situacija čak mrvicu bolja".
I život ide dalje. Odnosno, njegova imitacija.
Teško je reći čemu vodi ovo prepucavanje i kakvog smisla imaju predsjedničini zaključci kako "nitko ne može dobro živjeti s 3000 kuna plaće", te da bi "prosječna neto plaća u Hrvatskoj trebala iznositi 7500 kuna".
Mogla je isto tako reći da bi prosječna plaća trebala biti deset tisuća kuna. Ili dvanaest tisuća. Ili zašto ne bi zaokružila na dvadeset. Kad je već obećala da ćemo biti "među najprosperitetnijim državama u Europi, pa i šire", mogla je još malo podići letvicu.
Pa bi joj svi zapljeskali i pohrlili na birališta kako bi potvrdili njezin drugi mandat na Pantovčaku, na dužnosti koja je izmišljena za plasiranje bajki o blagostanju i bogatstvu.
Uostalom, predsjednica se legitimirala kao navijačica. Logično je da navija za veće plaće. To je jedino što može učiniti.
Iz pobjede u blagostanje
Pritom čak i nije stvar u visini plaće, već u tome koliko kvalitetno se može živjeti s tom plaćom. Možemo li staviti ruku u vatru da bismo u ovakvoj Hrvatskoj, s ovakvim cijenama, troškovima, porezima, nametima, proračunskim izdvajanjima, cijenama, mogli dobro živjeti i s tih tisuću eura prosječne plaće?
I vjerujemo li da bi bilo moguće, u drugačijoj situaciji i s drugačijom politikom, dostojanstveno živjeti s tri tisuće kuna?
Na premijeru leži odgovornost zbog čega je teško u Hrvatskoj živjeti i s tisuću eura plaće. Kao što na predsjednici ne leži apsolutno nikakve odgovornost da se nabacuje željama, čestitkama i pozdravima.
"Duh naših ljudi je neuništiv i to je ono što je dobro i što mi pruža nadu", poručila je predsjednica. I pogodila bit: koliko god HDZ svojom politikom uništavao taj duh, mi smo još na nogama.
Zato vjerojatno Hrvatska nikada neće doseći tisuću eura prosječne plaće. Tko bi onda uopće glasao za Kolindu i HDZ?