Oko 300 tisuća ljudi otišlo je iz Hrvatske. Taj bi tužan podatak trebao biti važan sucu Marinu Mrčeli, zamjeniku predsjednika Vrhovnog suda. Mrčela, naravno, ne vidi ili mu nije pala na pamet analogija između iseljavanja iz Hrvatske i rada hrvatskih sudaca. Ona sigurno nije potpuna, ali je značajna. Jer što? Trajni odlasci naše najperspektivnije demografske skupine u Njemačku, Irsku, Švedsku, ma svejedno gdje, vezani su uz snažan osjećaj fundamentalne nepravde i nejednakosti koja drži u klinču hrvatsko društvo. Ne bježe ljudi jer im je plaća mala. Lako bi s time.

Bježe jer im se malo gadi živjeti u državi koja ih ne želi štititi od nepravde. I bilo kakve nejednakosti. One na poslu, školi, fakultetu, kući, sudu, bolnici... Sudstvo je, sa sucima, eto, bitan dio tog mozaika koji stvara mračnu i neprobojnu mrežu hrvatskih nepravdi i nejednakosti. Uostalom, da postoji jasna statistika iseljenih po zanimanjima nisam siguran da bi u njoj bilo puno sudaca. Ok, nije to neki presudan argument, ali je uputno da o tome malo promisli sudac Mrčela kad, onako paušalno, na nacionalnoj televiziji, pljucka po medijima koji stvaraju lošu sliku o sucima.

Naravno, Mrčela mora držati stranu sudaca. To mu je u opisu posla i nije jedini od sudaca koji se voli očešati o novinare. Jer to je najlakše. Sigurno je puno teže, a treba i integriteta zaključiti da, primjerice, Turudićevo ignoriranje policijske patrole i zaustavljanja zbog prekršaja, muljanje oko primanja sudskog poziva, nije sasvim moralno ponašanje za suca. Ali takav će, nada se, postati šef Visokog kaznenog suda. Ili da onaj sudac iz Splita, Mario Franetović, koji je poslao bolesnog Kristijana Vukasovića u zatvor, u kojemu je umro, ne može govoriti da su državu okupirali hrvatski izrodi jer mu nije pravo što se o njemu piše. U Hrvatskoj je 1800 sudaca. Većina je, bez sumnje, sposobnih, profesionalaca. Kako onda sudačkom strukturom, ispod stola, vladaju baš oni najgori?