Posljednji put kada sam radila za nekog drugog, sjećam se jako dobro, živjela sam u Zagrebu, imala sam dvadeset i sedam godina, diplomu profesora hrvatskog jezika, književnosti i filozofije u rukama, popriličnog iskustva rada u medijima, volje i želje za barem deset ljudi, i neke neispunjene dječačke snove koje sam sanjala nakon napornog radnog vremena u marketinškom uredu u centru metropole. Bio je to, kako su neki govorili „posao iz snova“ no na koncu je postao upravo suprotno. Nevedeni je posao postao pakao i ja sam se nakon godinu i pol dana, s lošom zdravstvenom slikom, nagomilanim stresom, potrošenim entuzijazmom, diplomom i kutijom knjiga, razočarano vratila u svoju rodnu Rijeku. Jesam li zažalila? Niti u jednom trenutku. Da sam ostala, znam, moj bi život izgledao potpuno drugačije i pitanje je kako bi se, i na koji način (živa) iz njega izvukla?

Ta je priča na vrlo iskren i realan način ispričana u mojoj prvoj knjizi „J..e li vas ego?“ koja je ujedno postala i prekretnica mog života, te svojevrstan izlazak iz zone anonimnosti, a otkrit ću i to da sam posljednju večer u Zagrebu, u trenucima kada sam pakirala svoje stvari donijela jednu, tada se činilo smiješnu, ali sada to znam, veliku i krucijalnu odluku.

Te sam večeri odlučila da ću postati freelance pisac, no novo je pitanje bilo – kako?

Tako je počelo. Nakon povratka u Rijeku dobila sam priliku honorarno raditi kao voditeljica na lokalnoj riječkoj televiziji što mi je svakako pomoglo vratiti izgubljeno samopouzdanje, te ne koncu dobila sam priliku upoznati divne ljude/freelancere, čuti njihove životne priče i sudbine a to vam je vjerujte mi na riječ jako bitno ukoliko se želite baviti pisanjem. Nedugo zatim izdala sam svoju prvu knjigu a nekoliko mjeseci kasnije pokrenula i osobni blog. Predosjećala sam da se moja budućnost skriva na tastaturi i da je pravo vrijeme da zavrnem rukave i krenem u „osvajanje“ čitatelja. Skupila sam nešto novca, kupila temu i domenu pretenciozno nazvanu mojim punim imenom i prezimenom jer iskreno, nisam se željela zakamuflirati iza nekakvog alter ega za što ne kažem da je dobro ili loše već samo da sam svojom odlukom bila zasigurno „ogoljenija“ nego neki moji kolege.

Na početku je bilo teško, izrazito teško. Usudila bih se reći čak i preteško.

Dokaz tome je da sam ponovno napustila Rijeku, no ne i odluku da ću jednom uspjeti živjeti od pisanja. Svoje sam tekstove pisala srcem, samovoljno ih slala brojnim portalima potpuno besplatno, što i nije čudno s obzirom da sam bila nepoznati autor. Popularnih „lajkova“ na objavljene tekstove bilo je smiješno malo u odnosu na danas, no to me nije obeshrabrilo. Nedugo zatim, moja je prva knjiga počela strelovito dopirati do publike, blog je prošao u regionalni natječaj što znači da sam po prvi puta osjetila kako je to naplatiti svoj pisani rad i taj vam osjećaj (ukoliko ga i sami nište doživjeli) teško da mogu opisati. Tada sam, ajmo to tako reći napokon postala – vidljiva. Na krilima entuzijazma, goleme želje za pronalaženjem svog mjesta pod suncem, još uvijek ne znajući kako taj „svijet knjigȃ“ zapravo funkcionira ali znajući kako ja funkcioniram, odvažila sam se i krenula pisati tako kao da mi o tome ovisi vlastiti život. I znate šta? I ovisio je. Na toliko vidljivih i nevidljivih načina.

Odluku da ću postati freelance pisac možda sam sa svojih dvadeset i sedam godina donijela dječački impulzivno, no odluku da ću biti freelance pisac danas, pet godina kasnije donosim vrlo odraslo, vrlo svjesno i savjesno. 

Ako me život nečemu naučio to je da slijedeći intuiciju i srce ne možemo pogriješiti. 

Možda će se nekome moj put činiti kao puka sreća, no ono što ja danas znam jest da iza te „puke sreće“ stoji gomila neprospavanih noći, odricanja, teških i nezavidnih odluka, ali i puno strasti, entuzijazma i ispisanih stranica koje su najbolji odraz mene, mojih snova ali i karaktera. I upravo iz tog razloga odlučih s vama podijeliti negativne i pozitivne strane freelancinga kako bi dobili što konkretniji uvid u to što donosi freelancing ukoliko se na njega jednog dana ili recimo danas odlučite. Dakle,

Negativne strane:

–  nesigurnost je drugo ime za freelancing (nitko vam ništa u freelancingu ne garantira!) kao ni u životu na kraju krajeva

– pitanja financijske prirode; u ovom poslu kako znate NEMA sigurne i fiksne plaće na kraju mjeseca; financije ovise o vama i vašem trudu, radu i angažmanu

– freelancer nije poželjan klijent banaka stoga treba zaboraviti na kartične minuse, kredite i slično, što meni osobno paše jer živim s onoliko koliko zaradim a ne preko svojih mogućnosti, a znam da to mnogima nije privlačno

– (ne)odgovornost u ovom poslu traje od 0-24; dakle za sve uspjehe i neuspjehe ste odgovorni vi sami, a ne vaš kolega ili šef što je mnogima teško prihvatiti

– sami sebe morate natjerati na rad a to je ponekad vrlo teško, pogotovo kada ste suočeni sa izazovima naplate rada, utrke s vremenom i konkurencijom, odbijenicama u zadnji čas, teškim i nekolegijalnim suradnicima ili nečijem osobnom interesu

– neprestano ulaganje i usavršavanje; to je po meni pozitivna strana ali poznajem mnogo ljudi koji sa završetkom fakulteta stanu s radom na sebi i ne vide potrebu za daljnje usavršavanje

Pozitivne strane:

–  jedna od najvećih privilegija jest da nema radnog vremena i tipičnog ureda; može se reći da je ured freelancera cijeli svijet a na rutinu i monotoniju zaboravite

– freelancing nudi svakodnevne izazove s kojima morate jako vješto manevrirati, a to je odlično za osobe koje su po prirodi znatiželjne i snalažljive

– vi ste kreator svega, imate mogućnost stopostotnog biranja kako klijenata tako i angažmana

– nema jednog izvora prihoda što je dobro ukoliko dobijete “košaricu” na jednom poslu

– freelancing ne dopušta bilo kakvo „uljuljkavanje“ tj. ostajanje na mjestu što vas neprestano tjera da radite na sebi

–  ne morate čekati godišnji odmor kako bi otišli na putovanje; koferi freelancera su uvijek spremni (moji jesu)

Da me danas upitate šta mi je najvažnija stvar u životu bez puno bih vam razmišljanja uzviknula – SLOBODA! Pa iako ta sloboda u mom životu često podrazumijeva konstantnu borbu kako s osobnim tako i s administrativnim, državnim i društvenim vjetrenjačama, ona je zasigurno najljepša moguća sloboda koju sam mogla zamisliti. Za kraj, dugujem vam odgovor na pitanje iz naslova.

Koliko je para u životu jednog freelancera?

Isto koliko i slobode. Točno onoliko koliko VI odlučite.

Izvorni tekst možete pročitati na blogu Ingrid Divković.

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.