Točno se sjećam tog dana. Sjedim pred TV-om i čekam finale Olimpijskih igara u disciplini trap, a o trapu sam znao koliko i vi. Blage veze nisam imao “u što je igra”. 

Pola sata kasnije - evo mene. Unezvijeren. Znojim se. Na rubu živaca. Bodrim njega, pucača, a i samoga sebe, navijača sa “ajde, izdrži još malo!” 

Pa psujem suce jer je našem Giovanniju izletio neispravni golub (sjećate se?). Uh, al’ sam zadrhtao, misleći da je promašio. Srce je tuklo, svaki metak smo se tresli ko da boksa Mavrović ili skija Janica. Hladan kao špricer, skinuo je zadnjeg goluba k'o John Wayne Indijanca. Bum! Zlato.

Točno godinu kasnije trap je tamo gdje je bio. I Giovanni isto.

Mogao je otići k Talijanima kao Jakov Fak u Sloveniju, ali nije htio. Mogao je svako malo javno podsjećati one koji su mu obećali posao da nije u redu olimpijskog pobjednika tretirati na ovaj način. Nije to učinio. Ma mogao ih je javno popljuvati kad je završio 20. na EP-u jer je ovog ljeta opet više radio nego trenirao. S puškom u jednoj i tacnom u drugoj ruci ne možeš očekivati čuda baš svaki dan...

No konobar iz Novigrada Istarskog nije takav tip. On je onaj heroj na jedan dan uz kojeg se tresemo kad osvaja zlato i - potom zaboravimo. 

Mučno je to izgledalo kad je Duje Draganja htio otići plivati za Bahrein. Nije nam bilo pravo ni kad je naš Jakov Fak odlučio pucati za Sloveniju. 

Cernogoraz je ostao, nije ni htio otići i zato je ovo sve skupa neshvatljivo. Evo, kladim se da Fak u Sloveniji barem ne radi ko konobar...