Kako da ovo napišem bez da uvrijedim svaku osobu koja je podijelila sliku goruće Amazonije i stavila tužni smajlić? Nikako, ali srećom, ne moram ni pazit na to jer danas ne postoji nešto što možeš napisat bez da se netko uvrijedi. Jedna žena se nedavno naljutila na mene jer sam napisala “throwback”: “Sve super, ali kakva je to riječ - throwback? Gdje su nestale hrvatske riječi?” Nes-tale su, gospođo, tamo gdje je nestala i hrvatska inačica riječi “super.” Kad je “giveaway”, ista gospođa nema problem.
Uglavnom, Amazonija. Lijepo je da se to šera (pardon, DIJELI, lijepo je da se dijeli). Neka se dijeli, bolje i to nego da se dijele priče o lubenicama i baušteli, ali čini mi se da većina misli da je dovoljno samo to. Uz suznog smajlića (smješka, SMJEŠKA, hrvatskije je reć smješka) i pitanje: “Zašto nitko ne priča o ovom?”
Pričaju SVI, gospođo, svi ikad, čak i ljudi koji su do jučer mislili da je Amazonija destinacija za online shopping. Ali bojim se da puno ljudi samo priča i šera jer je to trenutno moderno na festivalu Instagramske osviještenosti i prilika da ispadnu jako duboki i zainteresirani iako zapravo nisu.
“Podijelila sam, ja sam junak Majke Zemlje” - reče Vlasta i nastavi ne odvajat otpad jer “sve ionako ide na istu hrpu.”
“Gore pluća svijeta” - podijeli na Fejs Spomenka dok stoji u redu za blagajnu; u košari ima izvagane banane (u vrećici), jednu jabuku (u vrećici), tikvicu (u vrećici) i paket slamki - i molim vas jednu vrećicu da imam gdje stavit sve ove vrećice.
I dalje je lijepo da se šera, ali i dalje bi bilo ljepše da se ne staje samo na tome.
Ali ajde, o Amazoniji je važno pričat - čak i ako priča krene iz pomodarskih poriva, uvijek postoji prilika da netko nešto usput i nauči, možda čak i primijeni.
Tipa, “ne treba mi 17 vrećica kad sam u dućanu jer i to uništava svijet.”
Ili “ne smijem bacat konzerve paštete u more.”
Te neke sitnice koje kao nisu važne, a jesu.
Ali to nije tema ove kolumne, to je samo kratki uvod koji je postao dugačak jer ja ne znam ništa reć u kratkim crtama.
Tema ove kolumne je zimnica.
Kao što svi znamo, bliži se jesen, što znači da se bliži i sezona zimnice, što znači da se bliži i najezda jednog od najpopularnijih predjesenskih statusa: “Prava žena u rujnu miriše na ajvar.”
Moja mama nikad nije mirisala na ajvar - kod nas su se kiselili krastavci i paprike, a ajvar smo dobivali od tete.
Znači li to da moja mama nije prava žena? Ovisi koga pitaš, naravno. Ako pitaš normalnu osobu, dobit ćeš normalan odgovor. Ako pitaš Kiselu gospođu, dobit ćeš potvrdu da žena koja u rujnu ne miriše na ajvar nije žena.
Pisala sam jednom davno o curi iz moje srednje koja mi je jednom prilikom rekla da moja mama nije dovoljno dobra mama jer nam je skuhala juhu iz vrećice. To što je uzdržavala mene i brata je bilo manje važno - juha iz vrećice je ovoj kiseloj djevojci praktički bila povod za pozvat socijalnu službu.
Ne znam čime se djevojka danas bavi, ali sigurna sam da i dalje misli da žene koje kuhaju juhu iz vrećice nisu prave žene.
Da su loše majke, i ostale teorije.
Opet sam otišla u smjeru u kojem nisam planirala, htjela sam pisat o zimnici.
Kako nam se bliži sezona kiseljenja, vrijeme je za novu epizodu omiljene internet zimnice - Kisele gospođe, epizoda broj 2. (OVDJE je prva ako ste ju propustili, prekrasna je).
Zvijezde prošlih Kiselih gospođa interneta su bile iz mojeg inboxa, a današnji primjerci su uočeni na najvećem prošlotjednom natjecanju za “bolje osobe” - nije Amazonija nego Nataša Janjić.
Žena se vratila na posao nakon 6 mjeseci porodiljnog, napisala da joj fali dijete ali i da je brinuti o djetetu puno zahtjevniji zadatak od ičega što ju čeka na poslu, što je kod određene skupine “boljih” gospođa stvorilo idealne uvjete za ekspresnu fermentaciju. Kao mali vatreni jezičci koji udruženo gutaju šume, udružile su svoje kisele jezike i spontano oformile Ministarstvo boljih majki. Zbog bolje preglednosti, podijelit ćemo ih po institutima. (Iako bi kod nekih institucija bila bolji izbor).
Za početak, upoznajte gospođu iz Instituta za dodjeljivanje (ne)majčinstva..
Božica, majka dvoje malih anđela, voli Pinterest citate koji u sebi imaju riječi “girl power”. Kod nje je juha uvijek domaća, prozori su uvijek čisti i nikad joj ništa nije teško. S dojenjem nikad nije imala problema, što će rado spomenut svakome, a pogotovo mladoj majci koja s tim ima problema. U rujnu miriše na ajvar i vjeruje da žene koje ne mirišu na ajvar jednostavno nisu prave žene. Danas je posvećena isključivo obitelji, ali u mladosti je bila divlja, što dokazuje i tetovaža škorpiona koju ima na lopatici. Kad nekog uvrijedi, voli reć “ja sam ti škorpija, takva sam.”
Kat iznad sjedi gospođa Đurđica.
Predsjednica Instituta za pohvale, stroga i pravedna, dobra žena. Za sebe voli reć da je društvena osoba kojoj ponekad jako paše samoća, smatra se jednom od rijetkih iznimaka pravilu “nije se rodio onaj koji bi svakome udovoljio.” Ona se rodila upravo takva. Sve što radi, radi točno - zato i je predsjednica Instituta za pohvale. U slobodno vrijeme voli pozvat prijateljice u goste i reć “nisam baš stigla pospremit” iako je prije toga 5 sati dezinficirala stan. Najbolja prijateljica joj je ujedno i bliska poslovna suradnica - Danči iz Instituta za dragost.
Vidite kako je život nepredvidiv - rodiš dijete, odeš s porodiljnog ranije nego što Danči želi da odeš i odjednom te Danči koju ne poznaješ i koja tebe ne poznaje više ne voli. Potresna, potresna priča - kome ćeš sad bit drag(a)? Kako ćeš bez Danči? (Lako).
U Institutu za logističke poslove tuđih maternica sjedi Daca.
Da se Dacu pita, za rađanje djece bi se izdavale dozvole - kao građevinske. Žena koja ne želi bit na porodiljnom godinu dana nema šta uopće rađat. “Nisi trebala rodit” je standardizirani odgovor svakoj majci koja se požali na nešto. U slobodno vrijeme voli urlat protiv abortusa jer sve žene trebaju rodit - osim kad im se prigovara jer “krivo” žive nakon poroda, onda “nije trebala rodit.” Po horoskopu je vjerojatno blizanac jer se ne može odlučit oko stvari.
Kolegica Nadica sjedi u Institutu za robotiku.
Pala 7. razred zbog nerazumijevanja biologije, dobila posao preko veze. Uvijek klikne na reklamu “plastični kirurzi su bijesni zbog otkrića ovog super voća koje pomlađuje” i “čistačica naučila engleski u samo 4 dana uz novu metodu!” Vjeruje u ljubav na prvi pogled, ne vjeruje u točku, zarez, ni ostale interpunkcijske znakove. Od životnih uspjeha bi izdvojila da zna nabrojat sva Kaštela.
Vrata do Nadice sjedi Tina iz Instituta za Kvantifikaciju i ocjenu kvalitete majčinstva.
Na dnevnoj bazi komunicira s gospođom Đurđom iz Instituta za pohvale, voli svoj posao. Ne voli nepravdu, nemajke i pravopis. Markirala kad se objašnjavala funkcija navodnih znakova. Mrzi zareze i točke.
Iz Instituta za nepoželjnost novca kratko će nam se predstaviti gospođa Biba.
Isto ne voli zareze - možda sve “najbolje majke” mrze zarez. Biba hranu kupuje ljubavlju prema obitelji. Probajte i vi, samo uzmite sve što vam treba iz dućana pa na blagajni kažite “ja volim svog sina”.
Institut za evaluaciju težine nečijeg posla ima nekoliko značajnih zaposlenika. Zaposlenica mjeseca je Claudia koja ne želi zvučat kao kučka ali…
I ne želi bit bezobrazna ali…
Postoje tri vrste radnika koji smiju reć da je na poslu teško: 1. Žene koje stoje 10 sati za blagajnom i koje maltretira tko stigne, 2. Ljudi koji kopaju kanale, 3. Claudia. Nema veze čime se Claudia bavi, ona smije reć da joj je teško jer je to ONA. Svi ostali moraju šutit jer im je sigurno uvijek najljepše. Smatra se vrlo šašavom i unikatnom kad kaže Jelena Februar.
Drugoplasirana kandidatkinja za zaposlenicu mjeseca je Tomislava.
Moderna mlada majka s daškom tradicije. Blizanac po horoskopu, baš kao i gospođa Daca, pa se isto često ne može odlučit oko važnih stvari - kad joj kažu da je majčinstvo lako, brani se i govori da je to najteži posao na svijetu (od prvog dana kad je to čula na Oprah showu), a kad netko kaže da je to ponekad težak posao, prekipi joj mozak jer TO NIJE POSAO TO JE BLAGOSLOV. U kazalištu plješće glumcima na odlično odrađenom poslu, a kad treba posrat mladu glumicu “jer je loša majka”, onda je sve samo slikanje za Instagram.
Glavna tajnica Instituta je gospođica Ivy.
Najmlađa u uredu, nakon radnog vremena se voli opustit uz čašu vina i prigovarat da ima ogromnu gužvu na poslu. Misli da su svi poslovi (osim njenog, ona ima gužvu!!!) dječja igra koja traje 2 sata. Voli razmišljati izvan okvira, pa često na pauzi od pola sata ostane 2 sata jer je išla na frizuru i nokte; kad se vrati s pauze, malo se odmori uz Facebook i otiđe ranije s posla jer ju je izmorilo sjedenje na geliranju. Najdraža rečenica: “U ovoj državi nitko ništa ne radi.”
Imamo i jadnog mužjaka - htjela sam napisat jednog ali može i ovo.
Vrsni poznavatelj glume i glumačkog života i stručnjak za ocjenu težine tuđeg posla - napisao komentar dok je bio na poslu. (Jer ima gužvu!!!) Najdraža rečenica za preseravanje po internetu: “Ja bi bez problema radio taj posao.” U stvarnom životu ne bi znao izrecitirat Slap na školskoj priredbi.
Crna ovca koju nitko ne voli i koju svi tračaju na kavi je Jelena iz Instituta za iskrenost.
I dalje vjerojatno najbolja majka od svih u ostalim institutima. Voli svoju djecu, ali nema problem priznat da joj je ponekad dosta svega jer zna da to ne znači da manje voli svoju djecu. U slobodno vrijeme prakticira zdrav razum, čime izaziva bijes Kiselih gospođa. Evo još jedna se instantno ukiselila, a čak ni nije iz instituta.
Vjenčana kuma Daci iz Instituta za logistiku tuđih maternica, trenutno nezaposlena, ali vlastitim odabirom. Voli dijecu, što je lijepo, bilo bi još lijepše (zajebavam se) da voli djecu, ali kako i sama kaže: “Svi biramo sami šta želimo u životu.” Neki dijecu, neki djecu.
Iz Instituta za potpune debile - dva potpuna debila.
Hrabar čovjek koji se ne boji reć ono što svi misle… je Jelena iz Instituta za iskrenost - ovaj lik je samo mala papučica bez imena i prezimena koja se boji preuzet odgovornost čak i za vlastito mišljenje.
I lik koji je dobio posao jer je nečiji nećak…
Predstavnik generacije “nisam pročitao ali imam mišljenje” - ne zna di je, ne zna o čemu se radi, mrzi novinare jer se bave nebitnim temama, kliknut će na svaku nebitnu temu. Šerao status u kojem NE DOPUŠTA Instagramu da koristi njegove fotografije prema Zakonu UCC 1-308-1 i Rimskom Statutu.
Krasne male kisele teglice su nam se posložile u ovoj priči o zimnici, a iako ovo na prvu izgledaju kao ružni komentari - nisu.
To su samo Kisele gospođe koje moraju svima reć da su ONE bolje. Ovaj put bolje majke. I nemaju problem objasnit nekom da je loša majka, ni šta bi ta majka “trebala” radit da bude dovoljno dobra.
Nisu one zlobne, njima je samo jako stalo da majka bude uz dijete i da dijete bude uz majku, što nije loše… samo, kad se već miješaš u život majke i djeteta koje ne poznaješ, Nataša Janjić je jako glup izbor života u koji ćeš se miješat.
Sigurno ima boljih opcija.
Tipa, Ana Mari, majka dvoje djece kojoj je otkriven rak za vrijeme trudnoće, pa je rodila, krenula na terapiju, zaboravila pisat i čitat zbog bolesti i sad skuplja pare da bi se mogla izborit za vlastiti život - i život u kojem njeno dvoje djece imaju mamu.
To je na primjer jedna mlada majka u čiji se život treba miješat, a grupi u kojoj se skuplja pomoć nisam vidjela niti jednu zaposlenicu svih ovih Kiselih Instituta za bolje majke.
One se svađaju oko toga je li Janjićka trebala ostat na porodiljnom.
To je njen izbor u koji se nitko ne bi trebao miješat, a dok se Kisele gospođe natežu ima li na njega pravo ili ne, ova druga mama svaki dan ima sve manje izbora.
OVDJE je grupa koja ima puno premalo članova.
Idealna prilika za umiješat se i umjesto neugodnog s beskorisnim, spojit ugodno s korisnim - možda nije atraktivno za podijelit ko Amazonija uz koju možeš napisat “gore pluća svijeta”, ali njenom mužu i klincima gori cijeli svijet.
Njihova mama u rujnu ne miriše na zimnicu, nego na bolnicu.
Fotografija: Karmen Poznić
Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.