Kažu ljudi da ljepota nije bitna i da je samo bitno kakav si čovjek. To je apsolutna istina. Ako si na nekim jakim tabletama. Inače baš i ne... I u duhu demantija navedenih tvrdnji imam i zanimljiv primjer. Autobiografski. Takvi su mi najdraži.

Evo, samo par godina unazad mogao sam pojest sve. Sve kolačiće i sve ostalo. I ništa. Ista kilaža. Ne može mi nitko ništa, jači sam od sudbine. Žgaravica ne postoji, kile uvijek iste. Visok, zgodan, plav. E sad više ništa nije isto. Toliko mi se te kiseline stvara da razmišljam kontaktirat ove u Marvelu da naprave nekog superjunaka s mojim sposobnostima stvaranja kiseline.

A kile se gomilaju i kad gutam zrak. Nešto je valjda u zadnje vrijeme taj zrak visokokaloričan. Alarm se upalio kad je vaga pokazala onu okruglu brojku koja je dobra samo na računu popraćena sa ogromnim brojem nula. Govorim naravno o broju 100. To je trenutak kad kreneš razmišljati kako si barem i dalje dobar u duši. Zgodan sa pilates loptom umjesto trbuha više i nisi baš toliko.

Problem je i taj što nemam baš ekstremno puno love pa nisam slatki medo nego običan prasac.

U životu je najbitnije imati plan. Imam ga i ja.Dosta je više trpanja svega u sebe kao da sam kontejner i treba počet vježbat jer ako može onaj Toni s 82 godine mogu i ja s 50 manje.

Kombinacijom vježbe i kvalitetne hrane postat ću Apolon u ekstremno kratkom roku. Počeci su uvijek najteži. To je onaj period kad sam sebe moraš uvjeravati kako ti je vježbanje super i kako se odlično osjećaš dok te s druge strane boli pomisao na micanje kapaka ujutro jer i oni bole. Ali, bez muke nema nauke. Ili u ovom slučaju Apolona. 

Nekakvu razliku u općem stanju, a malo i u izgledu vrlo brzo vidiš. Tako da kad si na treningu i trener ti kaže ˝Ajmo sad još deset sklekova˝ ne razmišljaš više kako na njemu primijeniti sva saznanja koja si izvukao iz dokumentaraca o serijskim ubojicama nego stisneš zube i odradiš tih deset sklekova. Ok, šest jer nije pazio. Nekad treba i lagat. Ali vježbanje nije dovoljno.

U tu priču treba uključiti i kvalitetnu prehranu. Pogledao sam vjerojatno sve moguće stranice sa savjetima o prehrani i onda sam ih iskombinirao tako da i dalje jedem isto kao i do sad, ali imam osjećaj da jedem zdravije. Ubacim 4 zdrava obroka u jedan svoj nezdravi. Ali je kombiniran od 4 zdrava, to mora nešto vrijediti. Trpam zelenjave u sebe više nego krava.

Čak i kad o tome razmišljam na pamet mi padne ona ljubičasta krava. Čokolada. Uffff... Naravno, značajnog pomaka nema. Ako je Žanamari ženski hrvatski ˝The body˝, ja sam onda muški. Samo na kvadrat. I pojeo sam Žanamari. Ali, opet sam ˝The tijelo˝.

Treba smanjit večeru. Voće je zdravo, voće je super. Mogu s time preživjeti. Pojedem ručak šampiona za tri osobe, ali onda za večeru narežem jabukice i narančice pa ubacim malo orašastih plodova jer je i to super navodno. Uhvatim se da isti proces ponovim jedno 7 puta.

Možda bolje da sam pojeo onaj špek što me tužno gledao dok sam uzimao jabuke pored njega. Nije to dobro. Drugi dan izbacujem kompletno večeru. Idem spavat u 21.00 da zaboravim koliko sam gladan. Ne pomaže. Želudac plače kao da je na sprovodu umjesto da se veseli što moje tijelo postaje moj hram. Ništa ne kuži. Moram ga umiriti jer će probudit susjede.

Srećom, restorani s dostavom još rade, pa jedan kvalitetan burger prije spavanja nije loša ideja. Moram se nagradit za uspješnu dijetu. Ovakvim tempom neću nigdje stići. Doduše, vježbanje ima efekta. Jak sam kao bik, ali i dalje izgledam kao bik. Idemo skinut te kile. Mijenjam sve iz temelja.

Jutro je najvažniji dio dana. Treba dobro pojest. McDonald´s ima McMuffine. Uzmem si dva s povrćem. Na dijeti sam. Ima i malo svinje i peciva i umaka i prženo je. Ali ima salate. Jutro je bitno za energiju. Za ručak sam ozbiljan. Ide lagano juhica, kuhano meso, kuhani krumpir i zelena salata. Malo maslinovog ulja za zdravlje.

Kako jedem tako shvaćam da nema šanse da mi to bude dovoljno. Plačem ja, plače želudac, ali nema predaje. Bit ću ja opet visok, zgodan, plav. Baš kao što i nekad nisam bio.

Poslije ručka šetnja. Želudac toliko zavija da sam si kupio lutku za ruku pa ljudima objašnjavam da sam trbuhozborac u nastajanju. Za sad samo cvilim.

Večerica bogata vitaminima. Voće, povrće, bademi, orasi. To je moj život. Nisam toliko vitamina odjednom unio u sebe od kad sam zadnji put unio veliku količinu raznih B vitamina kroz isto tako veliku količinu piva. Preživio sam. Ne smijem zaboraviti na vodu. Kupio sam si kanister od 5 litara pa pijem na slamku. Bandić se nekad davno naduo kao žabac, ja kao Hulk.

Budim se ujutro. Stajem na vagu. Nema promjene. Živote, robijo. Slušam Ninu Badrić kako pjeva onu ˝Dani i godine˝, ja imam osjećaj da je taj jedan dan trajao kao desetljeće pa razmišljam da mi sljedeća trbuhozboračka točka ima naziv ˝Dan kao desetljeće˝. Pjevat ću u ritmu muzike za ples. Ako malo i zaplešem, to je dodatna aktivnost.

Ne smijem se tako brzo predati i nastavljam još nekoliko dana takvim zdravim tempom, a onda kao znak s neba dolazi video na fejsu.

Kaže da je život prekratak i da treba uživati. Treba svaki dan živjeti kao da je posljednji. S ovakvom prehranom ja uistinu imam osjećaj da mi je svaki dan posljednji.

Pa onda poučen tim videom koji je skupio jako puno pregleda i lajkova, a to je mjerilo da nešto ima smisla, odlučim da ću ipak ostat samo dobar u duši. Baš ono najbolji. A počet ću igrat i loto. Kad dobijem bit ću mali medo Alen. Sviđa mi se to...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.