Srećom, moj ujak je imao tri 'pile'. Jedna od njih je bio Golf dvojka. Sjećam se prvih vožnji u njemu: Miris, zvuk motora, osjećaj. Užitak. I danas se sasvim jasno sjećam tih detalja. Često je vikendom dolazio po nas kako bismo zajedno išli u posjet rodbini. Ja sam kao maleni vragolan volio bržu vožnju, a ta "dvojka" imala je dovoljno konja ispod haube. I ujak me nikad nije razočarao. Zbog toga sam se obožavao voziti s njim. Taj specifični takt Golfovih motora i poseban osjećaj u vožnji kojeg su obožavali apsolutno svi koji su vozili VW, nešto je što te zapravo prati čitav život. Baš kao Coca-Cola ili Nutella.
 
Tatin brat iz Stuttgarta je samo redao Volkswagene. U magli se sjećam dva crna Passata, a zadnje čega se sjećam bio je Touran, u kojem se cijela njegova i pola moje obitelji komforno vozilo od Stuttgarta do Zagreba.
 
A evo i stric iz Sarajeva je također vozio Golf. Znam da sad zvučim kao reklama za deterdžent, ali doista je to bilo tako. A mislim, teže je naći nekog tko nije vozio Volkswagen od onog koji nije. Uglavnom, bio je crveni, prekrasan. Tamo u Bosni Golf je bio pojam. Doduše, i danas je. Ali ja sam to gledao dječjim očima i sve me se to posebno dojmilo. U Sarajevu su svi hodočastili TAS (Tvornica automobila Sarajevo u kojoj se proizvodio Volkswagen) kao da je svetište. U tim dječačkim godinama usvojio sam Golf kao zaštitni znak putovanja u Sarajevo, skoro kao Baščaršiju ili ćevape kod Želje. I Pionirsku dolinu. Kako sam ja iz Dubrovnika pomalo zavlačio u govoru, svi su mi se smijali kad sam strica tražio da "pođemo u đir do grada". I rado me je uvijek povezao na vožnju do Vogošće, gdje je bio taj mali Volkswagenov raj. "Hajde bolan, dosta je bilo rahatluka" - jedva me je odvukao natrag, a ja sam samo maštao da jednog dana vozim Volkswagen. Ali, kako to obično biva, kao i kad su u pitanju prve ljubavi i simpatije, na kraju te život odvede u sasvim drugom smjeru. 
 
Mnogo godina kasnije moja veza s Volkswagenom je izblijedila, nekako su nam se putevi redovito razilazili. I sad kad razmišljam, nije bilo nekog posebnog razloga, jednostavno sam lutao svijetom automobila, iz Italije preko Francuske u Japan, nešto malo po Njemačkoj, ali nikako do Wolfsburga. I onda konačno, prije mjesec dana, preokret. Krenuli smo supruga i ja kupiti novi automobil. Otišli smo zapravo gledati jedan drugi njemački brend, ali na njegovu nesreću, pokraj je bio parkiran novi Passat. Poželjeli smo prije svega probati baš njega. Kao da nas je nešto povuklo. Prekrasan, tamno sivi, 2.0 TDI, 150 konja, solidna oprema, komforan, prostran. Odradili smo probnu vožnju, sramežljivo sam priznao supruzi: 
 
- Izvrstan je. 
 
Zamijenili smo se za volanom i prvo što je moja žena rekla bilo je:
 
- Kao da ga vozim čitav život. 
 
Izašli smo van, sjeli u onaj automobil zbog kojeg smo došli. Razočaranje. Samo smo se pogledali i znali smo što nam je činiti. Riješili smo kupnju u deset minuta. Sjeo sam u automobil, izašao na glavnu cestu i stisnuo gas. Uzdah olakšanja. I onaj osjećaj zadovoljstva. Kad znaš da si nešto dobro napravio. Kupio pravu stvar. Moj povratak Volkswagenu bio je iznenadan, dugo se nismo družili, ali nakon pola sata za volanom - kao da smo zajedno bili čitav život.

Ako i ti imaš svoju Volkswagen priču (a znamo da imaš!), podijeli ju s nama i to ovdje.