Najnoviji primjer toga imao sam u petak kada sam na svojoj Facebook stranici objavio post o obrazovanju potaknut činjenicom da je moje dijete, a pretpostavljam i većina djece u Hrvatskoj, imalo impresivnih dan i pol nastave u cijelom tjednu. Naravno, kako ne podcjenjujem inteligenciju ni pažnju svojih pratitelja, odlučio sam u jednom postu dati čak tri dojma ili stava o obrazovanju što je uvijek riskantno jer mi volimo jednoznačnu ideju u kojem nema nijedne nijanse sivog. Ili si 100 posto za nekoga ili si 100 posto protiv. Višeslojne ideje su toksične, bar na društvenim mrežama…

U kolumni će post biti u kurzivu jer kako je izazvao svakakve reakcije, a mnoge su nastale nerazumijevanjem izrečenog, bit će idealna lekcija škole za život. Pa krenimo…

Savršen školski tjedan Škole za život

U ponedjeljak nema nastave jer je u utorak praznik. Ali, organizirali su dva sata sportskih aktivnosti, mašala. Doduše, djecu to savršeno priprema za život jer trebaju odmah naučiti naučiti poštivati izvornu hrvatsku tradiciju - spajanje praznika. Srijeda - normalna nastava. Jeeee! Četvrtak - štrajk. Petak - skraćena nastava zbog edukacije profesora.

Post sam započeo sarkastičnim komentarom jer je doista smijurija imati dan i pol nastave u pet dana. Naravno, svjestan sam da je to riskantno jer je razumijevanje sarkazma na društvenim mrežama otprilike na razini Sheldona Coopera. I to iz prvih sezona.

Uglavnom, mnogi su postavili retoričko pitanje što se drugačije moglo organizirati. Ma svašta se moglo! Mogla se edukacija profesora staviti u tjednu koji nema praznik jer praznici se znaju deeebelo unaprijed.

A ako se već stavila edukacija na tjedan kada je praznik, moglo se inzistirati da se u ponedjeljak održi nastava jer se radi o tjednu i s praznikom i edukacijom.

Jedino je bilo nemoguće predvidjeti dan štrajka, ali ove dvije stvari su se mogle i trebale napraviti.

Sada upozoravam da sam u postu krenuo u to neistraženo područje i ubacio drugu ideju jer sam se htio osvrnuti na štrajk i dao mu jasnu, nedvosmislenu podršku.

U potpunosti podržavam zahtjeve profesora za većom plaćom, kao i većim društvenim ugledom.

Doista smatram da se neće sve riješiti većom plaćom, nego da profesori i učitelji zaslužuju i veći ugled jer rade prevažan posao u sve samo ne savršenim uvjetima. Neoprezno, nisam napisao, štrajk DA ili nešto slično kompleksno. Nisam iskoristio gif ili naslovnu fotku profila - 100 posto podržavam štrajk profesora. Usudio sam se dati jasnu podršku štrajku, uz zahtjev za većim društvenim ugledom, ali u sklopu generalnog posta o obrazovanju i tako se to doživjelo kao uvjetna podrška ili se u potpunosti previdjelo jer eto… nisam promijenio profilnu.

I onda sam napravio nešto još nečuvenije, a to je da sam ubacio i treću ideju u jedan običan post jer koliko god podržavam štrajk, mislim da se tako neće riješiti ključni problem, a to je ovisnost obrazovnog sustava o politici. Pa sam napisao…

A još više podržavam pravo djece na kvalitetno obrazovanje koje ih priprema za sutrašnje društvo, a ne da svakih par godina imamo kvazi-reforme koje uvijek kreću od nule, a djeca plaćaju cijenu.

S tim sam riječima završio post, vjerujući kako su sva tri stava jasno izražena. I prvi o apsurdnosti planiranja nastave, i drugi o podršci štrajku i treći u kojem sam izrazio svoju muku zbog činjenice da će i ova reforma, parcijalna kakva jest, vrlo vjerojatno biti žrtva politike pa će se za koju godinu opet krenuti od nule.

Naravno da te “kvazi-reforme” ne donose profesori, već politika i naravno da profesori ne odlučuju o tome kada će imati edukaciju i hoće li ponedjeljak biti neradni. Ali bez obzira na to što nisam prozvao profesore, već sustav, oni su se osjetili prozvanima, napadnutima, omalovažavanima. U postu nema nijedne riječi o tome, ali eto… nekoliko desetaka njih je to ipak osjetilo i krenulo u kontranapad optužujući me za sve i svašta. Zapravo za sve ono što o sebi slušaju desetljećima pa iako toga nema u tekstu, oni su to ipak vidjeli. Pa mi je sinulo da to možemo iskoristiti za pravu školu za život. Možda i za učenje kritičkog promišljanja stvarnosti o kojem se govori u reformi.

Jer koliko god mogu razumjeti reakciju profesora, i dalje je ne smatram razumnom. Ali razumljivom, svakako. Zašto? Kad je neka društvena skupina redovito napadana, kritizirana, marginalizirana, potplaćena i nedovoljno cijenjena, velika je mogućnost da će kritiku vidjeti i tamo gdje je nema. Kada kontinuirano slušaju gluposti kao što su “Pa što se oni bune, imaju tri mjeseca praznika” jer netko uporno ignorira stvarnost pa ne sazna da oni nastavljaju s radom, iako učenici odu na ljetne praznike. Ili čuju bisere tipa “Pa rade do 13h, kako se usuđuju buniti”, ne shvaćajući da kod kuće moraju pripremiti satove, ocijeniti testove i sl. Ili još bolje “Pa oni rade s djecom, koliko to može biti teško”. Zaboravljajući da rade i s djecom, ali i s roditeljima koji znaju biti još zahtjevniji, neobjektivniji i nasilniji od djece, a uz sve to, često rade i kontra sustava. Jer imamo bezbroj izvrsnih učitelja i profesora koji imaju odlične ideje, ali im sustav otežava njihovu implementaciju. I uz sve to, još su i nedovoljno plaćeni i nedovoljno cijenjeni.

Iako i dalje smatram da u mom postu nije razumno vidjeti napad ili omalovažavanje profesora i učitelja, sasvim je razumljivo da su to osjetili. Iako je moja kritika upućena sustavu, oni su toliko navikli primati udarce da su ih i ovdje doživjeli. Naravno, tako možemo rezonirati i ako se tako osjećamo kao pojedinci, a ne samo kao dio neke skupine koja je redovito omalovažavana, kritizirana. Ako kao pojedinci doživljavamo takav tretman, velika je vjerojatnost da ćemo rezonirati iz svojih rana. Eckhart Tolle je upravo na to mislio kada je objašnjavao kako funkcioniraju naša tijela boli. U takvim situacijama reagiraju naše rane pa vidimo napad i tamo gdje ne postoji.

I sad je vrijeme za pravu školu za život, za sve!

Npr., možemo proučiti kako rezoniramo kad smo kritizirani ili kada se osjetimo kritiziranima. I razmisliti trebamo li zaključke donositi kad nam vriju emocije.

Možemo osvijestiti svoje rane i biti oprezniji kad se aktiviraju, jer opet, postoji mogućnost će nam rane, a ne razum, određivati što ćemo misliti.

Možemo i razmisliti koliko ima smisla ići ad hominem, dakle napadati osobu s kojom se ne slažete (ili mislite da se ne slažete), umjesto napadati njegove argumente.

Možda i najvažnije za nas tvrdoglavce – možemo razmisliti koliko je ljudski priznati pogrešku kad shvatiš da si krivo povezao stvari, a koliko je razumno napraviti ono što većina napravi – zadržati primarni zaključak jer se ne mogu odreći emocija koje su se već pojavile. Ili ne mogu priznati da su u krivu.

Možemo i proučiti zašto će ovu kolumnu cca 25 posto ljudi doživjeti kao opravdanje, umjesto kao objašnjenje i priliku…

To su prave lekcije škole za život!