Prvo su zapeli na ogradi. Pa su se ispuhali na ulici kad je službeni protokol završio. Njihovo urlanje "Za dom spremni" nikoga nije previše zanimalo. Skejini HOS-ovci izgledali su kao očajnici, baš kao što su izgubljeno i demoralizirano - i nevažno - izgledali čelnici Domovinskog pokreta koji su tumarali Kninom.

U Kninu se vidjelo kako je ekstremna desnica u Hrvatskoj naglo postala nebitna.

Postala je nebitna nakon poraza na parlamentarnim izborima kada su pale u vodu njezine prijetnje da će biti ključna u formiranju vlasti. Postala je nebitna na proslavi Oluje, kad su HOS-ovci zadržani na ogradi, jer HDZ ne dozvoljava incidente u njihovu mandatu.

Eventualno u njegovoj organizaciji.

A postala je nebitna i u anketama gdje Domovinski pokret nezaustavljivo tone.

Šuplje drečanje

Snaga radikalne desnice svela se pojedinačno drečanje njihovih predstavnika, poput Ante Prkačina koji jučer govori da su HOS-ovci nastali izravno na tradiciji ustaša, na ogorčene komentare Ivana Penave da će on biti "s narodom, a ne uz vlast", jer ga nitko nije zvao na svečanu proslavu, na priopćenja Miroslava Škore u kojima odbija pomirenje sa Srbima...

Ili na par provokatora u HOS-ovim majicama da iznerviraju Milanovića.

A nikoga zapravo nije briga.

U postizbornoj depresiji desnica je izgubila zamah, smisao i svrhu.

Slomio desnicu

Desnica se slomila u HDZ-u, slomila se na izborima, slomila se u Kninu i trebat će još dugo vremena da poliže rane, pokupi "krvave gaće" i vrati se na scenu. To će se vjerojatno dogoditi, ali tek onda kad HDZ-u bude odgovaralo. Odnosno, kad Andrej Plenković izgubi snagu i momentum koji je dobio izbornim pobjedama u stranci i državi.

Sada, pak, šatoraš Tomo Medved odlazi u Grubore, a Boris Milošević sluša u Kninu premijerove izraze žaljenja zbog srpskih žrtava u Oluji, Plenković je transformirao HDZ i sada želi promijeniti i Hrvatsku, u tome može računati na suradnju Zorana Milanovića i dobrog dijela oporbenog Sabora, a desnica je gurnuta na marginu.

Pretvorena u folklor. Ružan, ali svejedno folklor.

Jer, dokle god HDZ diktira pravila, desnica je nebitna. Tako je bilo i dok je Ivo Sanader obuzdavao pobunu zbog Ante Gotovine i Haaškog suda, tako će biti i sada kad Andrej Plenković uz Gotovinu u jednom dahu spominje hrvatske i srpske žrtve Oluje.

Neće njemu neki desničari urlikati pod nosom. Možda nekom SDP-ovu premijeru.

Šuti i Crkva

Čak je i Hrvatski generalski zbor, nekadašnji megafon desničarskog udara na ljevičarsku vlast, otišao na prijem kod predsjednika Milanovića, a tajnik Marinko Krešić nakon proslave u Kninu poručio da "zločini nakon Oluje nisu kvalitetno istraženi i to ih boli".

I Katolička crkva, tradicionalni sponzor političke desnice u Hrvatskoj, zauzela rezervne položaje i u tišini promatrala poraz, prvo Kolinde Grabar Kitarović, a onda i Domovinskog pokreta, kao što je u miru odradila u Oluju. 

Pitanje je bi li bila tako krotka da je HDZ slučajno u oporbi.

Desnica nema snagu, utjecaj ni važnost bez pomoći HDZ-a, a onda i Katoličke crkve. Knin je prošao u miru jer je Plenković tako želio. 

Na margini

I desnica će biti na margini dokle god HDZ-u to bude odgovaralo, odnosno dokle god Plenković bude u poziciji moći, osnažen, ohrabren i neupitan u stranci.

Zauzvrat, Plenkovićeva vlada pomagat će financijski neke filoustaške portale, otprilike kako je i Sanaderova vlada kupovala neka desničarska glasila i plaćala desničarskim pjevačima da ne pjevaju.

Knin je označio Plenkovićevu i Milanovićevu pobjedu nad desnicom koja će morati uzimati zrak i zalet sve do idućih predsjedničkih i parlamentarnih izbora za duge četiri godine. Ili dok Plenkovićeva vlada iznenada ne kolabira.

A HDZ se opet posluži desnicom.